Napustila sam posao da njegujem djeda do posljednjeg daha, a onda su došli oni koji ga godinama nisu ni nazvali i uzeli sve
“Šta ćeš ti sad ovdje glumit žrtvu?” rekao je Damir nasred avlije, dok je još mirisalo na svijeće i kavu koju su ljudi pili poslije dženaze. U ruci je držao papir, malo zgužvan, kao da mu smeta što uopće mora čitati naglas. “Sve lijepo piše. Kuća i zemlja idu meni i Senadu. Ti si dobila svoje.”
Svoje.
Pogledala sam u onu kuću u kojoj sam zadnje četiri godine spavala na kauču kraj djedove sobe da čujem kad noću počne kašljati. U kojoj sam ga kupala, hranila na žlicu, okretala kad više nije mogao sam. U kojoj sam zimi ložila peć u pet ujutro, a ljeti ga hladila mokrim peškirom kad ga uhvati vrućina i pritisak.
A Damir i Senad? Došli bi za Bajram, ili pred izbore kad navrate kroz selo da ih svi vide. Donesu keks, pitaju djeda kako je, sjednu pola sata i odu.
Ja sam prije toga živjela u Tuzli. Radila sam u jednoj knjigovodstvenoj firmi. Plata nije bila bog zna šta, ali bila je moja. Imala sam ritam, ljude, planove. Onda me jedne večeri nazvala komšinica Mara.
“Dušo, dođi ako možeš. Dedo ti je pao u kupatilu. Leži sam.”
Došla sam za vikend. Ostala četiri godine.
Mama je tada rekla: “Samo dok se malo ne oporavi. Poslije ćemo se organizirati.”
Nismo se nikad organizirali. To “poslije” u našoj obitelji nikad nije došlo.
U selu su svi znali da sam se vratila zbog njega. U početku su me hvalili. “E, svaka ti čast, danas malo ko bi to.” Poslije su počeli sažaljivo klimati glavom. Jer selo sve vidi. Vidi kad nosiš vreće drva sama. Vidi kad ideš doktoru s uputnicama i kesom nalaza. Vidi kad nemaš više ni za svoje cipele, a kupiš djedu lijek koji nije na listi.
Najgore mi nije bilo fizički. Najgore je bilo kad djed u noći pomiješa godine pa me zove imenom moje nane. Ili kad se rasplače jer ne može do wc-a sam. Jednom me uhvatio za ruku, sav sitan i mek od starosti, i rekao: “Nemoj me ostavit, kćeri. Samo da ne umrem ko pas.”
Tad sam prelomila u sebi da ostajem koliko treba. Bez kalkulacije. Bez papira.
Jesam li bila glupa? Možda.
Kad sam ostala bez posla u Tuzli, šefica mi je još rekla: “Lejla, ne možemo držati mjesto prazno unedogled.” Znala sam i sama. Kome sam trebala objašnjavati da mi je djed važniji od karijere? Vratila sam službeni laptop, spakovala dva kofera i došla kući. Mislila sam, porodica će to pamtiti. Valjda se dobro nekad vrati.
Ne vrati se uvijek.
Pred kraj je djed sve teže govorio. Jedva je disao. Zvala sam rodbinu da dođu. Samo da ga vide. Samo da ne odem jednog dana kroz selo s onim osjećajem da su ga svi pustili niz vodu.
Senad je rekao: “Ma doći ću sljedeće sedmice, sad sam u gužvi.”
Damir je pitao: “Je l’ baš hitno?”
Baš hitno. Umro je dva dana poslije.
Na ostavinskoj raspravi sam sjedila kao ukopana. Notarka je čitala mirnim glasom, kao da nabraja vremensku prognozu. Kuća, štala, voćnjak i njiva iza potoka pripadaju daljim rođacima, sinovima djedovog pokojnog brata. Meni ostavlja svoj stari džepni sat, nanuinu zlatnu narukvicu i drvenu škrinju s porodičnim slikama.
Prvo sam mislila da nisam dobro čula.
“Kako?” samo sam to uspjela reći.
Damir je slegnuo ramenima. “Šta kako? Njegova imovina, njegova volja.”
Poslije sam saznala da je testament sastavljen prije mnogo godina, dok je djed još bio pokretan. Tada su valjda svi mislili da će o njemu brinuti “familija”. Samo ta familija se istopila čim je postalo teško.
Kad su završili papiri, Senad je već pred kućom govorio: “Ovo se može dobro prodat. Plac je uz cestu. Ako uleti neko iz grada, uzet će odmah.”
Ja sam stajala na stepenicama i slušala kako pričaju o kvadratima, prilazu, cijeni drva, bunaru. Kao da djed nikad nije sjedio ispod oraha. Kao da njegovo disanje još nije bilo u zidovima.
Rekla sam: “Jeste li vi normalni? Čovjek nije ni četr’es’ dana kako treba…”
Damir se okrenuo prema meni. “Nemoj sad pravit scenu. Niko te nije tjerao da ostaneš ovdje.”
Ta rečenica me presjekla gore nego sve prije toga.
Niko me nije tjerao. Tačno. Nije me tjerao ni da mu perem krvave čaršafe kad padne. Ni da sjedim po hodnicima doma zdravlja. Ni da prodam svoj auto da pokrijem dug za lijekove i majstore kad je procurio krov. Ni da slušam kako mi ljudi iza leđa govore da sam se vratila zbog kuće.
A kuća nikad nije bila moja.
Te noći sam otvorila djedovu škrinju. Unutra slike, stara vojna knjižica, nekoliko pisama i nanačina marama koja još miriše na vlagu i lavandu. U jednoj koverti našla sam cedulju, njegov rukopis, drhtav i kriv:
“Lejla, znam ja ko je bio uz mene. Ne mjeri se sve zemljom. Oprosti ako ti nisam znao pokazat.”
Sjela sam na pod i plakala kao dijete. Od umora, od bijesa, od toga što me ta rečenica i spasila i slomila.
Jer šta ja sad da radim s tim? Da živim od sata i narukvice? Da platim godine odricanja uspomenama? Da gledam kako ljudi koji nisu promijenili ni jednu pelenu broje novac od djedove zemlje?
Još sam u toj kući dok ne završe prodaju. Hodam tiho, kao podstanar u vlastitom životu. Svaka stvar me podsjeti na njega. Šolja okrnjena na rubu. Radio koji je slušao svako jutro. Štap iza vrata.
I najviše me boli što se više ne pitam jesam li učinila dobru stvar. Jesam. Znam da jesam. Samo se pitam zašto dobrota kod nas tako često ispadne najslabija valuta.
Recite mi iskreno, da li biste vi opet uradili isto na mom mjestu? Ili čovjek jednom nauči da srce i porodica nisu uvijek ista stvar?