Otvorila sam vrata svog malog stana obitelji jer sam mislila da je to privremeno i ljudski. Mjeseci su prolazili, a ja sam u vlastitom domu postala nevidljiva, umorna i prazna od tuđih potreba, komentara i stalne prisutnosti. Kad sam konačno eksplodirala pred svima, više se nije radilo samo o kvadratima i kauču, nego o mom dostojanstvu, granicama i pravu da dišem u miru.
Vratila sam se iz grada u rodno selo da bih bila uz djeda kad su ga svi drugi polako otpisali. Godinama sam mu mijenjala pelene, kuhala, vodila ga liječnicima i gledala kako mi život stoji, vjerujući da barem radim pravu stvar. Kad je umro, saznala sam da kuća i zemlja idu rođacima koji nisu bili tu ni jednog jedinog dana, a meni su ostali samo stari sat, dedin prsten i pitanje jesam li bila budala ili čovjek.
Zovem se Ivana i godinama sam se borila s rodbinom koja bi dolazila bez najave, uvijek očekujući gostoprimstvo. Svaki put sam se nadala da će biti drugačije, ali uvijek bih ostajala iscrpljena i frustrirana. Ovo je priča o mojoj borbi za mir i poštovanje u vlastitom domu.
Odrasla sam u malom selu gdje se svaka riječ prenosi s koljena na koljeno, a očekivanja obitelji guše svaki pokušaj da budem svoja. Kad je mama najavila dolazak rodbine, osjetila sam staru tjeskobu, ali ovaj put sam odlučila ne šutjeti. Ovo je priča o tome kako sam skupila hrabrost da progovorim, suočim se s prošlošću i pronađem svoje mjesto među svojima.
Moje ime je Ivana i cijeli život sam bila rame za plakanje svojoj rođakinji Marini. Ali kad je njezina zahvalnost nestala, a očekivanja narasla, naš odnos se pretvorio u borbu za dostojanstvo i granice. Ovo je priča o tome kako sam naučila reći ‘dosta’ i zaštititi svoj mir.