Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam gledala svoju kćerku kako se grči od bolova, a istovremeno miješa lonac na štednjaku, odlučna da završi večeru za svog muža. Taj osjećaj nemoći i bijesa, dok sam je molila da ostavi sve i misli na sebe i dijete, još uvijek me proganja. Ova priča je moj vapaj protiv žrtvovanja vlastite sreće zbog tuđih očekivanja.
Od malih nogu naučila sam stavljati tuđe potrebe ispred svojih. Ova priča vodi vas kroz moj život ispunjen nevidljivim žrtvama, obiteljskim sukobima i trenutkom kad sam se zapitala: gdje sam ja u svemu tome? Možda ćete se i vi prepoznati u mojim riječima.
Zovem se Marko i cijeli život sam bio rame za plakanje svojoj obitelji, uvijek prvi kad treba pomoći, iako sam često zaboravljao na sebe. Ova priča je moj put kroz osjećaj krivnje, iscrpljenost i borbu za vlastite granice, dok sam pokušavao ostati dobar sin i brat. Naučio sam da ljubav ne znači uvijek reći ‘da’, ali i da prava bliskost dolazi tek kad se usudimo biti iskreni.
Od djetinjstva sam osjećala da ne pripadam u vlastitoj obitelji jer sam uvijek težila više. Sada, kad sam napokon ostvarila svoj san i kupila stan, moja šogorica i majka očekuju da ga poklonim. Pitanje je: jesam li ja stvarno sebična ili su njihova očekivanja nepravedna?