Od prvog dana nakon svadbe osjećala sam da nisam dobrodošla kod muževljeve porodice. Njegova majka, gospođa Mara, stalno je omalovažavala sve što ja jesam i što radim, a moj muž Marko je iz mjeseca u mjesec bio više na njezinoj strani. Ovo je moja priča o borbi za vlastito dostojanstvo, o raspadu braka i o tome koliko je teško izabrati sebe kad ti srce puca na pola.
Stajala sam u suzama pred roditeljskim pragom, dok je kiša nemilosrdno natapala moj umorni kaput. Tražila sam od njih samo razumijevanje i podršku, ali umjesto toga, čula sam riječi koje su me zauvijek promijenile. To je bio trenutak kad sam shvatila da porodica može biti najdalja kada nam je najpotrebnija.
Nikada nisam mislila da će mi jedan običan telefonski poziv promijeniti cijeli život. Dvadeset godina sam vjerovala da poznajem Ivana, svog muža, a zapravo sam živjela u iluziji. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje sam izgubila sebe i kako nastaviti dalje.
Svako jutro bježim iz stana, ne zato što volim svoj posao, već zato što ne mogu podnijeti tišinu i hladnoću koju osjećam kod kuće. Moj muž Marko i ja živimo pod istim krovom, ali kao stranci, a osmijeh koji nosim na licu samo je maska za sve ono što me boli iznutra. Ova priča je moj pokušaj da shvatim gdje sam pogriješila i imam li snage promijeniti svoj život.