Na svoj četrdeseti rođendan doživjela sam nešto što me slomilo – nitko iz moje obitelji nije se sjetio mog dana. Osjećala sam se nevidljivo, kao da sam nestala iz njihovih života. To me natjeralo da preispitam sve odnose, ali i samu sebe.
Sjećam se tog dana kao da je jučer bio, iako ga nitko drugi u mojoj obitelji ne pamti. Bila sam majka koja je sve dala za svoju djecu, a opet sam ostala sama za stolom, dok su oni zaboravili na mene. Ova priča je moj vapaj, ali i pitanje: gdje nestaje ljubav kad djeca odrastu?
Ležim u bolničkoj sobi, gledam kroz prozor i pitam se gdje su svi oni koje sam volio. Nakon moždanog udara, nitko iz moje obitelji nije došao po mene. Ovo je priča o boli, izdaji i mojoj borbi za oprost.