Kad su njegov sin i koferi stali na naš prag, shvatila sam da se moj dom više ne pita kako mi je

Otvorila sam vrata i ugledala njega s koferima i osmogodišnjim dječakom koji je šutio jače nego što neki ljudi viču. Mislila sam da mogu izdržati tri mjeseca i biti žena koja razumije, ali svaki dan me lomio između ljubavi prema njemu i panike da gubim vlastiti dom. Najviše me boli što nisam loša osoba, a opet sam se često tako osjećala dok sam učila živjeti s tuđim djetetom pod svojim krovom.

Uvijek je tu za svoju obitelj, ali gdje sam ja u toj priči?

Osjećam se kao da sam nevidljiva u vlastitoj vezi jer je Marko uvijek na raspolaganju svojoj obitelji. Svaki put kad zazvoni telefon, znam da će opet nestati, a ja ostajem sama sa svojim mislima i pitanjima. Pitam se, ima li uopće mjesta za nas dvoje ili sam ja samo netko tko popunjava praznine između njegovih obiteljskih drama?