Kad je moj otac uselio kod nas, naš trosobni stan postao je tijesan od šutnje, starih rana i rečenica koje smo godinama gutali
Još uvijek čujem kako je otac prve večeri spustio kofer u naš hodnik i rekao da neće nikome biti teret, a već sam tad znala da će nas sve to promijeniti. Gledala sam kako se moj muž lomi između dužnosti prema ocu i života koji smo gradili za sebe i djecu, dok su se stare rane otvarale pred našim očima. Nisam vjerovala da se nakon toliko godina šutnje može išta popraviti, ali upravo nas je ta tijesna svakodnevica natjerala da konačno kažemo ono što nas je boljelo cijeli život.