Kada se traume iz djetinjstva vrate kroz ponašanje vlastite majke prema vašem djetetu, dolazi trenutak kada više ne možete šutjeti. Jedan običan crtež postao je okidač za bolno suočavanje s godinama hladnoće i perfekcionizma. Može li se prekinuti krug generacijskog trauma i postoji li put do pomirenja kada je ljubav uvjetovana uspjehom?
Stajao sam na pragu vlastite kuće i gledao svog unuka kako nesigurno stišće mali autić, dok mi je snaha tiho rekla da je došla bez znanja mog sina. U tom jednom popodnevu vratile su mi se godine moje strogoće, šutnje i tvrdoglavosti zbog kojih sam izgubio sina prije nego što sam to sebi htio priznati. Kad je moj sin napokon došao po dijete, prvi put smo rekli jedan drugome ono što nas je godinama peklo iznutra.
Zovem se Marija, udovica iz Zagreba, koja je sama odgojila sina Ivana i kćer Anu. Kada je Ivan doveo svoju suprugu Lejlu u naš dom, moj strogi način vođenja kućanstva izazvao je napetosti i nesporazume. Kroz svađe, suze i tišinu, naučila sam što znači obitelj i koliko je važno istinski čuti one koje volimo.
