Sin me prisilio na nemoguć izbor: ili on i unuci, ili njegova bivša žena i djeca koja nemaju kamo otići. Odabrala sam ljudskost, a on me zbog toga zauvijek precrtao iz svog života. Je li moja savjest bila previše skupa?
Stajala sam u svojoj kuhinji u Zagrebu dok mi je sin, jedino dijete koje sam sama odgojila nakon muževe smrti, mirnim glasom objašnjavao da bi za mene bilo najbolje da odem u privatni dom za starije. Tek tada sam do kraja shvatila da više ne gleda u meni majku, nego stan, ušteđevinu i rješenje svojih dugova. Kad sam rekla ne, izgubila sam sina, ali prvi put nakon mnogo godina nisam izgubila sebe.
Stojim pred prozorom, drhteći kao prije oluje, dok mi se kroz glavu vrte zadnje riječi koje mi je majka rekla. Moj muž Adnan sjedi na krevetu kraj mene, i oboje samo šutimo, nesposobni shvatiti što nas je snašlo. Kako nastaviti kada ti roditelji okrenu leđa baš kad ti je najteže?