Sjedila sam za kuhinjskim stolom i gledala kako moj muž opet nosi punu tepsiju ručka svojoj majci, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, dok mene nitko nije ni pitao jesam li umorna. Kad sam napokon rekla da se osjećam nevidljivo, i on i svekrva su me otpisali kao razmaženu i preosjetljivu, a u meni je tada nešto puklo. Prestala sam raditi sve ono što se godinama podrazumijevalo, i tek kad je kuća stala, moj muž je prvi put stvarno vidio mene.