Od ranog djetinjstva uvijek sam bila ona koja mora biti jaka, ne zbog sebe, već zato što je moj mlađi brat Dario bio teško bolestan. Majka me je pretvorila u svoju desnu ruku, zaboravljajući da sam i ja dijete sa snovima i potrebama. Nakon mature odlučila sam učiniti ono što nikada nisam imala hrabrosti – otišla sam, ali i danas me proganja pitanje: smijem li birati sebe?
Od trenutka kad sam završila srednju školu, znala sam da više ne mogu izdržati teret koji mi je majka stavljala na leđa. Svaki dan bio je borba između njezinih očekivanja i mojih snova, a njezine riječi su mi odzvanjale u glavi dugo nakon što sam napustila dom. Ovo je priča o tome kako sam pokušala pronaći sebe u svijetu gdje su ljubav i krivnja često isprepleteni.
Od trenutka kad sam se vratila u roditeljski stan, osjećala sam se kao stranac u vlastitom životu. Svakodnevne svađe, nedostatak privatnosti i osjećaj zarobljenosti tjerali su me na rub očaja. Ipak, kroz vjeru i molitvu pronašla sam snagu da izdržim i oprostim.
Oduvijek sam osjećao da sam prosječan, neprimjetan, kao da nikad neću biti dovoljno dobar za svoju obitelj. Sve se promijenilo kad sam slučajno otkrio ljubav prema slikanju, ali put do prihvaćanja bio je pun boli, nesporazuma i borbe sa samim sobom. Ovo je moja priča o tome kako sam pronašao svoj glas i smisao u svijetu koji mi je stalno govorio da nisam dovoljno vrijedan.