Godinama sam živjela u braku u kojem sam za mlijeko, cipele djeci i običan šampon morala tražiti dopuštenje. Muž me uvjeravao da sam nesposobna s novcem, dok sam potajno skupljala sitne iznose da jednog dana mogu otići. Kad je pred djecom izgubio kontrolu, shvatila sam da više nemam pravo čekati da bude gore.
Stajala sam u hodniku vlastitog stana dok je svekrva otključavala vrata kao da ulazi u svoj podrum, a moj muž me gledao kao da sam ja problem. Kad me udario jer sam rekla da više neću živjeti pod njenom kontrolom, pokupila sam djecu i otišla sestri, i tada je tek krenuo pravi pritisak. Prijaviti ga policiji bila je najteža stvar koju sam napravila, ali prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da spašavam samu sebe.
Sjećam se trenutka kad sam stajala u kuhinji, držeći račun iz trgovine, dok mi je muž hladnim glasom objašnjavao da opet trošim previše i da bez njega ne bih znala živjeti ni tjedan dana. Godinama sam vjerovala da me samo “štiti”, a zapravo me korak po korak odvajao od prijateljica, roditelja, novca i mene same. Kad su mi majka, otac i jedna prijateljica napokon otvorili oči, morala sam skupiti ono malo snage što mi je ostalo i otići, iako sam se tresla od straha.