Zovem se Lucija i u jednoj godini izgubila sam oba svoja sina dok su bili kod moje majke. Sada ona sjedi na optuženičkoj klupi, a ja se gušim u osjećajima krivnje, izdaje i beskrajne tuge. Ovo je priča o obiteljskim tajnama i boli koja može uništiti sve što smo mislili da je sigurno.
Nikad neću zaboraviti trenutak kad sam, drhteći od bijesa i poniženja, izgovorila: ‘Pakuj stvari, idemo kući. Ovdje se više ne vraćam.’ Tog dana sam prvi put jasno vidjela pravo lice muževe porodice. Od tada se pitam – može li se oprostiti ono što boli do srži?
Odrastao sam u malom slavonskom mjestu, gdje su šutnja i pogledi govorili više od riječi. Moj otac je otišao, a majka je ostala sama sa mnom i svojom tugom, dok sam ja pokušavao shvatiti zašto se naš svijet raspao. Danas se pitam: jesmo li mogli nešto promijeniti ili smo svi bili žrtve vremena i okolnosti?
Zovem se Marija. Godinama sam živjela u sjeni očevog nasilja, a kad mi je zatražio spas, morala sam donijeti najtežu odluku u životu. Svoju priču dijelim da bih shvatila – može li se baš sve oprostiti i jesmo li uvijek dužni pomoći obitelji.