Stajala sam u uskom hodniku doma zdravlja dok je moja majka vikala na mene jer sam kasnila pet minuta, a meni su se tresle ruke od svega što sam godinama gutala. Moj brat i ja smo joj nosili lijekove, plaćali račune i vozili je liječnicima, iako nam je cijelo djetinjstvo davala krov nad glavom, ali nikad toplinu koju smo trebali. Kad smo joj napokon rekli istinu u lice, nije nam dala ispriku, ali meni je prvi put bilo lakše disati.