Kad nas je ostavio bez ičega, jedina ruka koja se ispružila bila je od žene koju sam se najviše bojala nazvati svojom obitelji

Nikad neću zaboraviti noć kad je moj muž zalupio vratima i ostavio mene i našeg malog sina bez kune, bez plana i bez ičega osim srama koji su drugi tako lako dijelili. Dok su susjedi šaptali po haustoru, a rodbina pametovala sa sigurne udaljenosti, njegova majka je otvorila vrata svog stana i pustila nas unutra, iako ni sama nije znala hoće li to izdržati. Od tada se zajedno borimo s dugovima, alimentacijom, papirima i ranama koje ne prolaze brzo, ali smo usput postale nešto što nijedna od nas nije očekivala.

Kad mi je muž rekao da će njegova bivša i sin useliti k nama, shvatila sam da ne živim s partnerom nego s čovjekom koji bježi od vlastite odgovornosti

Stajala sam nasred našeg stana u Zagrebu dok mi je muž mrtav-hladan govorio da bi njegova bivša žena i njihov sin trebali useliti k nama, kao da traži da pomaknemo ormar, a ne cijeli moj život. Odbila sam ga, ali onda sam otkrila da mjesecima laže i meni i njoj, vrti iste priče, skriva novac i glumi žrtvu kako bi izbjegao alimentaciju i troškove koje bi kao otac morao snositi. Najgore od svega bilo je to što sam se, kroz sav taj kaos, zbližila upravo s njom, ženom koju sam do tada gledala kao prijetnju, i tek tada sam počela ozbiljno pitati samu sebe kakav sam brak zapravo udala.