Vratio sam suprugu na posao jer sam mislio da je lijena – sad sam ostao sam s našim sinom i ne znam kako dalje
“Jesi li ti normalan, Harise?” Amra je viknula iz hodnika, držeći našeg malog Tarika u naručju dok su joj suze klizile niz lice. “Ne mogu više! Ne mogu!”
Stajao sam nasred dnevnog boravka, stisnutih šaka, osjećajući kako mi bijes i nemoć pulsiraju kroz tijelo. “Svi drugi žene rade i brinu se za djecu! Što je tebi toliko teško? Samo sjediš po cijele dane!”
Nisam tada znao koliko će me te riječi proganjati. Nisam znao da će mi se svaka noć vraćati u snovima, dok Tarik plače, a ja ne znam što da radim.
Sve je počelo kad se Amra vratila iz bolnice s Tarikom. Prvih mjesec dana bio sam ponosan – postao sam otac, svi su nam dolazili u goste, donosili poklone, a ja sam uživao u pažnji. Ali onda su gosti prestali dolaziti, a Amra je postajala sve umornija. Počela je zaboravljati stvari, kuća je bila u neredu, ručak bi često zagorio ili ga ne bi ni bilo. Ja sam radio u banci po cijele dane i očekivao da me kod kuće dočeka mir i red.
Jedne večeri, kad sam došao kući i zatekao Tarika kako plače, a Amra sjedi na podu i gleda u prazno, pukao sam. “Ne mogu više ovako! Ako ti ne možeš biti domaćica, onda idi raditi! Ja ću ostati s djetetom!”
Nije ništa rekla. Samo je ustala, uzela kaput i izašla iz stana. Vratila se kasno, a sutradan je počela tražiti posao. Pronašla ga je za tjedan dana – u jednoj maloj trgovini na Ilidži. Prvi dan kad je otišla na posao, osjećao sam se kao pobjednik. “Sad će ona vidjeti kako je meni!” pomislio sam.
Ali već nakon sat vremena Tarik je počeo plakati. Probao sam ga nahraniti – odbio je bočicu. Probao sam ga uspavati – vrištao je još jače. Zvao sam Amru na posao, ali nije se javljala. Osjećao sam se bespomoćno kao dijete.
Sljedećih dana bilo je još gore. Tarik nije htio jesti, imao je temperaturu, a ja nisam znao što da radim. Zvao sam mamu, ali ona živi u Zenici i ne može svaki dan dolaziti u Sarajevo. Pokušao sam sve – čitao forume, gledao YouTube videa o bebama, ali ništa nije pomagalo.
Jednog dana, dok sam pokušavao presvući Tarika koji se sav izmazio po krevetu, zazvonio je mobitel. Bio je to moj šef: “Haris, jesi li dobro? Trebamo te na poslu.” Lagao sam da imam gripu.
Kad se Amra vratila kući, bila je iscrpljena. Pogledala me i samo tiho rekla: “Sad vidiš?”
Nisam imao snage odgovoriti. Samo sam sjeo na pod pored nje i zaplakao. Prvi put nakon dugo vremena.
Sljedećih tjedana pokušavali smo uskladiti sve – ona radi od jutra do popodneva, ja radim od kuće kad mogu i brinem se za Tarika. Kuća nam izgleda kao da je prošao uragan. Ručak često naručujemo iz buregdžinice. Svađamo se zbog sitnica – tko će oprati suđe, tko će presvući dijete, tko će otići po pelene.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli hladnu pizzu iz kutije, Amra me pogledala i rekla: “Znaš li ti koliko sam puta poželjela pobjeći? Koliko puta sam mislila da nisam dovoljno dobra majka?”
Nisam znao što reći. Samo sam joj stisnuo ruku.
Počeo sam primjećivati stvari koje prije nisam vidio – kako Tarik traži njezin miris kad zaspi, kako Amra ustaje svaku noć bez riječi i doji ga dok ja spavam kao klada. Kako joj ruke drhte kad pokušava skuhati kavu i istovremeno ga ljuljati.
Jednog dana nazvala me moja sestra Mirela iz Mostara: “Haris, što ti je? Svi pričaju da si pustio Amru da radi dok ti sjediš doma s djetetom!”
Osjetio sam sram kakav nikad prije nisam osjetio. Počeo sam izbjegavati prijatelje i rodbinu. Svi su imali mišljenje – jedni su govorili da sam pravi muškarac jer pomažem ženi, drugi su me ismijavali jer nisam “pravi Bosanac”.
Ali najgore od svega bio je osjećaj krivnje prema Amri. Shvatio sam koliko sam bio slijep za njezinu borbu, koliko sam olako shvaćao njezin umor i tugu.
Jedne noći, dok smo ležali u krevetu i slušali Tarika kako diše u snu, Amra mi je tiho rekla: “Znaš li da sam razmišljala o razvodu? Da nisam mogla više izdržati tvoje riječi?”
Srce mi se slomilo. “Oprosti”, šapnuo sam.
Od tada pokušavam biti bolji muž i otac. Dijelimo obaveze koliko možemo, ali nije lako. Svaki dan je borba – s umorom, s očekivanjima drugih, s vlastitim slabostima.
Ponekad se pitam: Jesam li ja jedini koji nije shvatio koliko je majčinstvo teško? Koliko nas još ima koji misle da žene kod kuće ništa ne rade? Možda bi svi muškarci trebali barem jednom ostati sami s djetetom pa da shvate pravu istinu.