Majci sam obećao sestru, ženi mir, a na kraju sam izgubio i djecu i sebe
“Nemoj mi nju ostaviti samu, sine…” rekla je majka i stisnula mi zapešće jače nego što sam mislio da još može. U sobi je smrdjelo na lijekove i onu tešku bolničku tišinu koju prekida samo aparat. Lejla je sjedila kraj prozora i vrtjela rub veste, gledala negdje van, kao da ne razumije da nam se svijet raspada. “Ti ćeš dobiti kuću, ali mi obećaj za Lejlu. Obećaj.” Rekao sam: “Hoću, mama. Ne brini. Ja sam tu.” I taj trenutak me progoni više nego ijedan drugi u životu.
Majka je umrla tri dana poslije. Sahranili smo je na mezarju iznad sela, bilo je hladno, puhala je neka glupa košava, a ljudi su prilazili, stezali mi rame i govorili ono isto što svi govore kad nemaju šta drugo. Ja sam samo gledao Lejlu. Imala je 34 godine, a bila je kao dijete u mnogim stvarima. Znala je sama jesti, spremiti krevet, prepoznati ljude, ali nije znala s novcem, nije znala kad joj neko laže, nije znala ostati sama preko noći a da ne paniči.
Kuća je stvarno ostala meni. Stara katnica u okolici Visokog, s dvorištem, šupom i orahom koji je otac posadio prije rata. Ali ja već godinama nisam živio tamo. Radio sam u Sarajevu kao vozač dostave, žena Mirela i ja smo s dvoje djece bili u trosobnom stanu na Alipašinom. Kredit, vrtić, računi, gorivo, sve nas je već tad davilo.
Prvih mjesec dana sam vozio svaki drugi dan do sela. Donosio Lejli hranu, lijekove, sjedio s njom, dogovarao sa komšinicom Fatom da je obiđe. Mirela je šutjela, ali sam vidio da skuplja u sebi.
Jedne večeri je spustila tanjir malo jače nego što treba.
“Ovo više ne ide, Emire.”
“Šta ne ide?”
“To da ti živiš na dvije adrese, da djeca gledaju kad ćeš opet negdje odjuriti, da ja ovdje sve nosim sama. A najgore od svega, ti misliš da će Lejla doći ovamo i da ću ja na to samo klimnuti glavom.”
Zaledio sam se.
“Pa šta da radim? Obećao sam majci.”
“A meni? Meni nisi ništa obećao kad smo se vjenčali? Da ćemo graditi život zajedno? Emire, ja nisam loša osoba. Ali ja to ne mogu. Djeca su mala. Ona noću viče, plače, zbuni se. Ti nisi kući po cijeli dan. Ko će s njom? Ja?”
Nisam imao odgovor. I to je bila istina koja me boljela jer je bila istina.
Pokušavali smo naći drugo rješenje. Da se preselimo u kuću. Mirela nije htjela ni čuti. Djeca su išla u školu, njoj je posao bio u gradu, a kuća je tražila ulaganja koja nisam imao. Da platimo ženu koja bi bila s Lejlom? S čime? Da ja dam otkaz i vratim se u selo? Onda ne bismo imali za život.
Svađe su postale svakodnevne. Ne one filmske, nego gore. Tihe. Otrovne. Pogledi preko stola. Ušutkana djeca. Zalupanje vratima kupatila. Mirela bi rekla:
“Ti nju biraš ispred nas.”
A ja bih planuo:
“To mi je sestra! Nije komad namještaja!”
Onda bi ona zaplakala, ali onako od bijesa, bez glasa.
“A ja sam ti šta, Emire? Ko sam ja u ovoj priči?”
Lejla je sve osjećala. Jednom sam je doveo na vikend, nadajući se da će se svi nekako priviknuti. Sjedila je na rubu kauča i držala kesicu bombona koju je kupila djeci. Kćerka je uzela jednu i zahvalila se. Sin se sakrio iza Mirele. Lejla ga je gledala i šapnula meni: “Ja njemu smetam?”
Taj glas… Bože.
Poslije, kad je otišla spavati, Mirela je rekla:
“Vidiš da ne ide. Samo mu stvaraš strah. I meni pritisak. Ovo nije život.”
“Njoj je najgore, a ti pričaš o pritisku.”
“Jer živim taj pritisak svaki dan! Ti odeš i glumiš spasitelja, a ja ostanem da krpim posljedice.”
Nakon pola godine slomio sam se. Centar za socijalni rad, papiri, komisije, čekanja, tuđi umorni pogledi. Našao sam dom za odrasle osobe s invaliditetom kod Pazarića. Kad sam Lejli rekao, nije odmah razumjela.
“To je kao škola?”
“Nije… tamo ćeš imati društvo, doktore, tetu koja će paziti na tebe.”
Kimnula je, a onda me pitala:
“I ti ćeš doći po mene u nedjelju?”
Rekao sam da hoću.
Nisam uvijek dolazio.
Prvo zbog posla. Onda zbog svađa. Onda zato što nisam mogao podnijeti kako me gleda na kapiji doma, s onim istim pitanjem u očima koje nikad nije znala izgovoriti do kraja.
Mirela mi to nikad nije oprostila, iako je dobila ono što je tražila. Rekla mi je jedne noći, mirno, skoro šapatom:
“Sad vidim ko si kad je teško. Čovjek koji izda onog najslabijeg. Sutra ćeš tako i nas.”
Tri mjeseca kasnije odvela je djecu kod svojih u Kakanj. Onda je stigao zahtjev za razvod. Nije branila da viđam djecu, ali su susreti postali rijetki, napeti, puni nečeg tuđeg. Kasnije su i oni počeli odbijati pozive. Valjda djeca osjete kad otac nosi neku tamu koju ne zna sakriti.
Lejla je umrla prije dvije godine. Upala pluća. Zvali su me iz doma u šest ujutro. Zaključao sam kombi nasred parkinga i sjeo na beton kao budala. Na sahrani nas je bilo sedmero. Komšinica Fata je plakala više od mene jer ja kao da nisam znao ni kako da pustim suzu. Kao da mi je tijelo reklo: nemaš pravo.
Danas živim sam u toj kući koju sam naslijedio. Krov prokišnjava u jednoj sobi. Orah još stoji. Djeca mi se jave za rođendan, ponekad ni tad. Mirela je nastavila dalje, i možda je tako najbolje. A ja svako malo otvorim Lejlinu ladicu gdje još stoji ona njena rozа šnala i crtež kuće s tri stick figure, valjda ona, majka i ja.
Majci sam dao riječ, sestri sam dao lažnu nadu, ženi sam dao gorčinu, a djeci uspomenu na oca koji je stalno kasnio. Šta je onda ostalo od mene?
Recite mi iskreno, je li čovjek veći krivac kad prekrši obećanje mrtvoj majci ili kad zbog tog obećanja uništi živu porodicu?