Nakon sprovoda sam otvorila njegove račune i pomislila da me muž godinama varao, a onda sam saznala istinu koja me slomila na drugi način
„Tko je, do vraga, Sanela Hadžić?“ izletjelo je iz mene naglas, iako u stanu više nije bilo nikoga da mi odgovori.
Sjedila sam za kuhinjskim stolom, u onoj istoj trenerci u kojoj sam došla sa sprovoda, okružena fasciklima, računima za struju, plin, pričuvu i njegovim bankovnim izvodima koje sam otvorila drhtavim rukama. Kava mi se ohladila. U stanu je još mirisalo na svijeće i ljude. Na hodniku su stajale njegove cipele, kao da će svaki čas ući i reći mi da dramatiziram.
A na papiru, uredno, svakog mjeseca gotovo ista stvar. Uplata. Sanela Hadžić. Nekad 300 eura, nekad 500, jednom čak 1.200. Godinama.
U tom trenutku, kao da mi je netko drugi put zakopao muža.
Moj Zoran. Čovjek s kojim sam provela dvadeset dvije godine. Čovjek koji mi je govorio da moramo stegnuti remen. Koji je sinu Ivanu objašnjavao da ne možemo pomoći oko učešća za stan. Koji je kćeri Luciji rekao da pričeka još jednu godinu za privatni fakultet u Zagrebu jer „nije vrijeme“. Taj Zoran je očito imao vremena i novca za neku Sanelu.
Nazvala sam Ivana iste sekunde.
„Dođi odmah.“
„Mama, što je bilo?“
„Dođi. Ne pitaj.“
Kad je došao, samo sam mu gurnula papire preko stola. Gledao je par sekundi, pa mene.
„Molim?“
„Tvoj otac je imao drugu ženu.“
„Mama, stani…“
„Neću stati! Mi smo brojili svaku kunu, pa euro, gasili bojler ranije, odgađali fasadu, dizali minus, a on je nekome slao stotine eura mjesečno!“
Ivan je stisnuo vilicu. Isti otac kad se naljuti. To me još više boljelo.
Lucija je došla navečer. Čim je čula ime te žene, rasplakala se od bijesa.
„Znači meni je govorio da budem skromna, a imao je paralelni život?“
„Ne znam“, rekla sam, ali u sebi sam već presudila.
Te noći nisam spavala. Vraćale su mi se sve sitnice koje tad nisam vidjela. Njegovi „službeni putevi“ za Bihać. Pozivi na koje se javljao na balkonu. Trenuci kad bi ga pitala gdje su nestali novci, a on bi samo rekao: „Riješit ćemo, Smilja, nemoj sad.“ Kako da ne pomislim najgore?
Sutradan sam nazvala broj koji sam našla na jednom starom nalogu.
Ženski glas. Tih.
„Halo?“
„Jeste li vi Sanela Hadžić?“
„Jesam.“
Nisam se ni predstavila kako treba.
„Ja sam Zoranova žena.“
Tišina. Duga, teška.
Očekivala sam mucanje. Laž. Možda spuštanje slušalice.
Umjesto toga, čula sam kako žena jedva diše.
„Ja… žao mi je zbog Zorana.“
To me zapeklo.
„Molim vas, nemojte mi glumiti tugu. Samo mi recite koliko je to trajalo.“
„Ne razumijem.“
„Koliko dugo ste bili zajedno?“
S druge strane muk. Onda tiho:
„Nismo bili zajedno.“
„Nemojte me praviti budalom.“
„Gospođo… dođite, ako hoćete. Sve ću vam pokazati.“
Otišla sam tri dana kasnije u Cazin, s Ivanom jer me bilo strah same sebe. Cijelim putem sam u glavi vodila svađe s mrtvim čovjekom. Jednu za drugom. Pitala sam se hoću li toj ženi pljunuti u lice kad je vidim.
Dočekala nas je u skromnoj kući s oguljenom fasadom. Bez šminke, umorna, u papučama. Nije izgledala kao žena zbog koje netko razara obitelj. Izgledala je kao netko tko nije pošteno spavao godinama.
U dnevnom boravku, na kauču, sjedio je dječak od možda desetak godina. Mršav. Bez kose. Pokriven dekicom iako nije bilo hladno.
„Ovo je moj sin Amar“, rekla je.
Meni su noge omekšale.
Na stolu je složila papire. Otpusna pisma. Nalaze. Uputnice. Račune za terapije u Zagrebu i Sarajevu. Poruke mog muža.
Zoran: Jesi li platila lijek?
Zoran: Ne javljaj se odmah, samo reci koliko fali.
Zoran: Ako treba, posudit ću. Dijete ne smije čekati.
Sanela je govorila tiho, kao da se boji da će je i zidovi osuditi.
„Moj muž je poginuo prije šest godina. Zoran ga je znao još iz vojske. Kad se Amar razbolio, prvo su pomogli njegovi prijatelji. Poslije je ostao samo vaš muž. Htio je da nitko ne zna. Rekao je da bi se vi ljutili jer i sami imate troškove i djecu.“
Okrenula sam se prema Ivanu. On je gledao u pod.
„Koliko dugo?“ pitala sam.
„Pet godina. Nekad više, nekad manje. Kad je bilo najgore, slao je koliko je mogao. Jednom je došao i osobno, kad je Amar završio u bolnici.“
Nisam znala što da osjećam. Bijes? Sram? Ponos? Gađenje zbog vlastitih sumnji? Ili još veći bijes jer nas je lagao iz mjeseca u mjesec?
Samo sam gledala u tog dječaka koji se pokušavao nasmiješiti i u sebi čula Luciju kako govori da ne može na fakultet jer je preskup stan. Čula sam sebe kako krpam stare zavjese. Čula sam Zorana kako kaže da „nema odakle“.
A bilo je. Samo ne za nas.
Kad smo izašli iz kuće, Ivan je zapalio cigaretu iako je prestao prije dvije godine.
„Mrzim ga“, rekao je.
Nakon par sekundi dodao je:
„I ne mogu ga mrziti.“
To je bilo točno ono što sam i ja osjećala.
Kod kuće sam Luciji sve ispričala. Sjedila je dugo šutke, pa rekla:
„Da mi je rekao, možda bih i sama pristala čekati fakultet. Ali nije imao pravo odlučiti umjesto nas.“
To me dotuklo više od svega. Nije problem bio samo novac. Bila je to izdaja povjerenja. On je od nas napravio publiku u vlastitom životu. Mi smo živjeli posljedice njegovih odluka, a nismo ni znali da sudjelujemo.
Dani prolaze, a ja ga nekad oplakujem kao dobrog čovjeka. Onda otvorim ladicu, vidim neplaćeni račun ili sjetim se koliko smo se odricali, i srce mi opet otvrdne. Može li čovjek biti plemenit i sebičan u isto vrijeme? Može, izgleda. Moj muž je bio upravo to.
Amaru sam prošli tjedan poslala paket i nešto novca. Ne zbog Zorana. Zbog sebe. Da ne nosim dalje njegovu tajnu kao kaznu.
Ali još ne znam što da radim s uspomenom na njega. Kako voljeti čovjeka koji je imao veliko srce, a nama ga je zatvarao?
Recite mi iskreno, biste li vi oprostili takvu laž ako je iza nje stajalo nečije spašavanje djeteta? Ili bih ipak trebala priznati sebi da dobro djelo ne briše ono što je napravio vlastitoj obitelji?