Kupila sam majci uređaj da joj spasi zdravlje, a ona ga je bez riječi dala sestri koja je cijeli život ucjenjuje
„Kako misliš nema ga?“ pitala sam i držala onu praznu kutiju kao da će iz nje iskočiti odgovor koji mi treba.
Mama je stajala kraj sudopera, brisala ruke o staru kuhinjsku krpu i nije me mogla pogledati. U loncu je ključao grah, televizor je nešto mrmljao iz dnevne, a meni je srce tuklo kao da ću se srušiti.
„Dala sam ga Sanji“, rekla je tiho.
Samo sam je gledala.
„Kome?“
„Sestri. Rekla je da i njoj treba. Da se i ona zna nekad zanijeti, da joj skače tlak…“
„Mama, ja sam ga kupila tebi. Tebi. Jer ti imaš problem s tlakom, jer zaboravljaš mjeriti, jer si prošli mjesec skoro završila u hitnoj.“
Ona je slegnula ramenima, onako sitno, kao dijete koje zna da je uhvaćeno.
„Znam, dušo, ali ti znaš kakva je Sanja. Nije prestajala. Tri dana me zvala.“
E, tu je puklo u meni. Ne zbog uređaja. Ne ni zbog novca, iako nije bio jeftin, a ja radim za plaću od koje prvo platim kredit, vrtić i režije pa tek onda mislim na sebe. Puklo je zbog te rečenice koju slušam otkad znam za sebe: ti znaš kakva je Sanja.
Naravno da znam.
Sanja je mlađa sestra. Ona koja je uvijek „u problemu“. Kojoj fali do plaće. Koju je muž ostavio pa joj treba pomoći. Koja je sama kriva što je digla kredit za gluposti, ali ajde, nije lako. Koja dolazi kod mame, digne ton, zalupi vratima i ode s punim kesama iz frižidera i još dvjesto maraka u džepu. I uvijek isto: „Samo da bude mir.“
A ja? Ja sam ona koja će razumjeti.
Sjela sam za stol jer su mi noge klecale.
„Znaš li ti šta si zapravo uradila?“ rekla sam.
Mama je odmah krenula plakati, ali onako kako ona plače kad želi da se razgovor završi prije nego što postane neugodan.
„Nemoj sad praviti dramu, molim te. Vratit će ona to.“
„Ne pravim dramu zbog plastike i ekrana. Nego zato što opet radiš isto. Uvijek isto. Njoj daš jer se nje bojiš, a od mene očekuješ da budem normalna, fina, razumna.“
Tad me prvi put pogledala ravno u oči i rekla:
„Pa ti i jesi razumna.“
Naslonila sam se na stolicu i nasmijala se, ali onako ružno, kroz knedlu.
„Eto, to je problem, mama. Što sam razumna. Što ne urlam. Što ne prijetim. Što ne ucjenjujem. Pa mogu čekati. Mogu trpjeti. Mogu shvatiti.“
Ona je šutjela. Čulo se samo kako grah vrije i kako neko dijete vani vozi romobil po pločniku.
Sjetila sam se svega. Maturalca koji nisam otišla jer je Sanji trebalo za popravni ispit i instrukcije. Jakne koju sam nosila tri zime jer je njoj trebalo za stanarinu. Babine nakon mog poroda kad je mama otišla njoj čistiti stan jer je imala „živčani slom“, a ja s temperaturom i bebom sama.
Nikad nisam sve to izgovorila naglas. Valjda sam čekala da mama sama jednom vidi. Da sama kaže: dosta.
Ali nije.
„Nazovi je“, rekla sam.
„Nemoj sad…“
„Nazovi je, mama.“
Ruke su joj drhtale dok je okretala broj. Sanja se javila odmah, kao da je čekala.
„Šta je sad?“ čula sam njen glas i preko zvučnika.
Mama je mucala: „Sanja, ovaj… taj aparat… možda bi ipak bilo pošteno da ga vratiš. Kupila ga je Tihana meni.“
Muk dvije sekunde, pa eksplozija.
„Aha, znači opet ona komanduje? Naravno. Gospođa sveta Tihana. Ona kupi jednom nešto i sad svi treba da joj se klanjamo.“
Uzela sam telefon iz mamine ruke.
„Vrati uređaj danas.“
„Nemoj ti meni tim tonom.“
„Ton? Sanja, mama ima visok tlak i dala je tebi nešto što je njoj potrebno samo zato što zna da ćeš joj napraviti pakao. I znaš šta je najgore? Što si bila sigurna da možeš.“
Čula sam kako frkće.
„Ti si oduvijek ljubomorna.“
To me presjeklo više nego da me opsovala.
„Nisam ljubomorna na tebe. Umorna sam od vas.“
Prekinula sam.
Mama je sjela i počela plakati jače. Govorila je da ne želi da se sestre mrze zbog nje, da je mislila vratit će se to, da je samo htjela mir u kući. Taj njen mir je godinama bio plaćen mojom šutnjom.
Sanja je uređaj donijela navečer. Ušla je bez pozdrava, spustila vrećicu na stol i rekla:
„Evo vam, pa se mjerite do mile volje.“
Mama je odmah krenula: „Hajde, nemoj tako…“
Ja nisam rekla ništa. Samo sam izvadila uređaj, provjerila je li čitav i spremila ga u kutiju. Sanja je čekala svađu. Nije je dobila. To ju je valjda najviše boljelo.
Kad je otišla, mama je prišla da me zagrli. Instinktivno sam se odmakla. Nisam to planirala. Jednostavno se tijelo pomaknulo prije mene.
Vidjela sam kako ju je to zaboljelo. I mene je. Ali još više me boljelo to što je tek tada shvatila da nije stvar u aparatu.
Od tada joj se javljam, odem, odnesem lijekove, odvedem je doktoru. Sve uradim što treba. Ali nešto sam ugasila. Nema više onog toplog dijela mene koji je stalno tražio mrvice priznanja. Sad pričamo pristojno, mirno, kao da hodamo po staklu.
A najtužnije je što je uređaj stvarno počela koristiti tek nakon svega. Kao da joj je tek taj lom pokazao koliko joj zdravlje visi o koncu. I koliko odnosi isto tako pucaju, samo tiše.
Recite mi, je li gore kad te obitelj iskorištava otvoreno, ili kad te voli taman toliko da zna da ćeš opet ostati?
Jesam li prehladna što više ne mogu biti ona stara ja, ili sam samo napokon naučila koliko košta mir koji uvijek ja plaćam?