Baka je jedva čekala upoznati unukovu djevojku. Ubrzo je požalila…
“Ne znam, mama, možda nije još vrijeme da je vodim kod bake,” šapnuo sam dok sam nervozno vrtio ključeve u ruci. “Ajde, Marko, baka je stara, a ti si joj jedini unuk. Znaš koliko joj znači da te vidi sretnog,” odgovorila je mama, gledajući me onim pogledom koji ne trpi prigovore.
Nisam bio siguran. Ena i ja smo zajedno tek tri mjeseca. Ona je posebna – drukčija od svih djevojaka koje sam do sada upoznao. Otvorena, iskrena, pomalo buntovna. Rođena u Sarajevu, odrasla u Zagrebu, uvijek spremna na šalu, ali i na ozbiljan razgovor. Znao sam da baka ima svoje stavove – ponekad preoštre, ponekad zastarjele – ali nisam očekivao da će običan nedjeljni ručak postati poprište najveće obiteljske svađe.
“Jesi li sigurna da želiš ovo?” pitao sam Enu dok smo se vozili tramvajem prema Trešnjevci. “Ako ti bude neugodno, samo mi reci, idemo odmah kući.”
Pogledala me i nasmijala se: “Marko, ako tvoja baka voli tebe, voljet će i mene. Osim toga, navikla sam ja na bakine komentare. Moja je još gora!”
Nisam mogao znati koliko će te riječi biti proročanske.
Baka nas je dočekala na vratima s pregačom i osmijehom. “Evo mog Marka! I ovo je… Ena? Lijepo ime, drago dijete. Uđite, ručak je skoro gotov.”
Sve je išlo glatko dok nismo sjeli za stol. Baka je servirala sarmu i domaći kruh, a Ena ju je pohvalila: “Ovo miriše kao kod moje nane u Sarajevu!”
Baka se ukočila. Pogledala ju je ispod obrva: “A ti si iz Bosne?”
“Jesam, ali već dugo živim ovdje,” odgovorila je Ena mirno.
Mama je pokušala promijeniti temu: “Ena radi u IT-u, baš kao i Marko. Zajedno su na jednom projektu.”
Ali baka nije popuštala: “A roditelji? Jesu li još tamo ili su došli ovamo?”
Osjetio sam kako se atmosfera mijenja. Ena je spustila vilicu i tiho rekla: “Moj tata je ostao u Sarajevu, mama i ja smo došle kad sam imala deset godina.”
Baka je klimnula glavom, ali više nije govorila. Ručak se nastavio u tišini.
Nakon jela, otišli smo u dnevni boravak na kavu. Baka je gledala kroz prozor, a ja sam pokušavao započeti razgovor o bilo čemu drugom – o poslu, o nogometu, o vremenu. Ena se trudila biti ljubazna, ali vidjelo se da joj nije ugodno.
Tada je baka iznenada upitala: “A što vaša mama radi?”
“Radi kao medicinska sestra u bolnici na Rebru,” odgovorila je Ena.
Baka je tiho promrmljala: “Dobro je to… Ali znaš, Marko, nije lako kad se miješaju običaji i vjere. Svi smo mi ljudi, ali…”
Nisam mogao vjerovati što čujem. Ena se ukočila, a meni je krv udarila u lice.
“Bako!” povisio sam glas. “Ena i ja smo zajedno jer se volimo. Nije važno odakle je ili koje je vjere!”
Baka me pogledala s tugom: “Ti si moj unuk, Marko. Samo želim najbolje za tebe. Znaš kako ljudi pričaju…”
Ena se ustala: “Hvala na ručku, gospođo Marija. Moram ići. Marko, vidimo se kasnije.” Pogledala me s očima punim suza i izašla iz stana.
Ostao sam sjediti kao ukopan.
Mama je šutjela, a baka je brisala ruke o pregaču: “Nisam htjela ništa loše reći… Samo… znaš kako je ovdje kod nas. Ljudi ne zaboravljaju lako.”
“Ali ja nisam ljudi! Ja sam tvoj unuk! I volim Enu!” viknuo sam i zalupio vratima za sobom.
Tramvajem sam jurio prema Eninom stanu. Nisam znao što ću joj reći – ispričati se? Opravdavati baku? Ili jednostavno šutjeti?
Kad sam stigao, otvorila mi je vrata s crvenim očima.
“Znaš li koliko sam puta ovo prošla? Koliko puta su me gledali kao strankinju? A mislila sam da će s tobom biti drugačije…” rekla je kroz suze.
Zagrlio sam je: “Žao mi je… Ne znam što da kažem. Volim te i neću dopustiti da nas ovo razdvoji.”
Ali dani su prolazili, a napetost nije nestajala. Mama me molila da razgovaram s bakom, baka nije htjela ni čuti za Enu, a Ena se povukla u sebe.
Jedne večeri sjedio sam na klupi ispred zgrade i gledao u prazno nebo.
“Zašto ljudi ne mogu jednostavno prihvatiti ljubav? Zašto prošlost uvijek mora određivati našu budućnost?” pitao sam se tiho.
Možda vi imate odgovor na to pitanje? Je li moguće pobijediti predrasude ili smo svi zarobljeni u pričama naših roditelja i djedova?