Skok u nepoznato: Priča o hrabrosti i gubitku na mostu iznad Une
“Ajde Mahire, nemoj molim te, nemoj!” vikala je žena s druge strane, a njezin glas parao je svjež ljetni zrak iznad Une. Stajao sam ukočen, oslonjen rukom na hladni željezni rub mosta, gledajući Mahira, dječaka od možda devet-deset godina, kako stoji preblizu ivici s pogledom uprtim u rijeku. Noge su mi klecale, nisam znao jesam li svjedok straha ili početka tragedije.
Začuo sam muški glas iza mene, stariji čovjek s brkovima, možda Mahirov otac, povikao: “Mahire, vrati se! Šalimo se, hajde, sine!” Ali Mahir se nije pomakao. Lice mu je bilo led, u očima nešto što nisam znao definirati… Ali osjetio sam kako me povlači unutra, u vlastiti kaos. Cijeli moj svijet u tom trenutku bio je most, Una, i Mahirove tanke ruke koje drhte na suncu.
Nikada prije nisam bio u Bihaću, došao sam poslovno iz Zagreba. Samo tog jutra sam, uz crnu kavu s mlijekom, promatravši rijeku iz hotelske sobe, odlučio prošetati dok čekam sastanak. Osjetio sam laganu nervozu, bilo mi je dosta gradske buke, razmišljao sam kako ljudi ovdje žive – mirnije, s manje žurbe, valjda sretnije. Bio sam u krivu.
Mahirova majka potrčala je prema njemu, ali ju je otac uhvatio za ruku i povukao natrag. “Dosta, Emina! Ne možemo mu stalno popuštati!”
Mahir je u tom trenu podignuo pogled prema meni. “Hoćete svi šutjeti?!” viknuo je, glas mu pucao od suza. “Ionako vas nije briga… ionako neću više…”
Srce mi je kucalo do bola, osjećao sam kako mi se ruke znoje. Sa svih strana već su se okupljali ljudi: jedna starija žena krstila se i šaptala molitve, klinci stajali s biciklima, neki pijanac vikao je nešto nesuvislo. Netko je zvao policiju, čuo sam iz daljine sirenu. Sve se događalo prebrzo i presporo u isto vrijeme.
Pogledao sam Mahira i, bez da sam planirao, krenuo prema njemu. “Ej, Mahire, pa gdje ćeš ti?” progovorio sam tiho, silom pokušavajući zvučati kao da je sve u redu. “Ne poznaješ me, ali ja sam neko iz daleka. Haj’ da nešto skupa popravimo. Šta kažeš?”
Mahirove usne zadrhtale su. “Svi nas gledaju…” šapnuo je.
“To nije važno,” rekao sam, i dalje napredujući korak po korak, pokušavajući ne gledati dolje, u divlju, smrtonosno brzu Unu. “Važno je šta ti osjećaš. Što te toliko boli, Mahire?”
Tišina. Samo zvuk vode.
Tada je iz Mahirovog grla izletjelo: “Moj brat je otišao, svi kažu da je kukavica. Ostavio je sve i otišao u Njemačku. A ja… Ja sam ostao i svi misle da sam slabić. Da ne vrijedim ništa. Da sam samo teret.”
Njegova majka je plakala, otac stajao nijem, stisnutih šaka, a ja sam osjetio suze u kutovima vlastitih očiju. Sjetio sam se svog brata, Alena, i naše zadnje svađe kad smo si rekli da se više nikad nećemo javiti. Osjetio sam teret tih riječi, kao kamen vezan za zglobove. “Svi ponekad želimo pobjeći, Mahire,” šapnuo sam. “I ja, evo… Kad mi sve postane preteško, pomislim otići… Ali znaš šta – ako odeš, odgovori ti ne nestanu. Samo ih nosiš negdje drugdje.”
Mahir se trznuo, pogled mu je na sekundu zatreperio prema meni, kao da vaga vjerujem li mu ili ne. Zrak je mirisao na kišu, na oluju. Na mostu se stvorio muk.
“Hoćeš li me držati za ruku?” pitao je iznenada, tiho. Prišao sam mu, bojeći se da ne napravim krivi pokret. “Hoću,” rekao sam i, ne razmišljajući, pružio ruku. Mahir ju je čvrsto uhvatio, prsti poput vremena koje nekoga pokušava zadržati još jednom.
Kada smo stali zajedno na rub mosta, policajac u odori kojeg nisam ni vidio da dolazi, viknuo je: “Maknite se! Oba dvojica, odmah!” Svi su vikali, šaptali, netko je plakao, netko snimao mobitelom. Osjetio sam ljepljivu težinu panike.
Mahir je šapnuo: “Ako pustim… hoćete li ostati?”
“Neću te pustiti.” Glasa mi skoro nije bilo.
“Obećavate?”
Obećajem, želio sam reći, ali iz mene je izletjelo: “Nitko te ovdje ne želi izgubiti. Ni tvoja majka, ni otac. Nitko.”
Tad je Mahir zaplakao, iz punih pluća, i pao mi u zagrljaj. Odmaknuo sam ga od ivice, ali nisam ispuštao. Policajac nas je doslovno odvukao naslonjenima ruku, ljudi su pljeskali i plakali.
Majka ga je omotala rukama, otac je pogledao u nebo, a meni je srce treslo kao nikada do tada. Mahir je tih dana preživio, ali most sam prelazio idućih sedmica još desetak puta – svaki put s istim pitanjem: što bi bilo da se nisam zaustavio? Da nisam vjerovao da svatko može biti čudo u tuđem životu, barem na trenutak?
Mahir me jedno popodne, kad sam se spremao za povratak u Zagreb, pitao mogu li mu obećati da će sve biti dobro.
Naslonio sam se na ogradu mosta, gledajući Unu u julu, i rekao: “Ne znam, Mahire. Ne mogu to obećati. Ali znam da ti možeš biti dobro. I da imaš pravo biti ovdje, baš sada.”
Nekad se i ja pitam: Koliko nas još ovdje svakog dana stoji na mostovima, nevidljivi, tihi, čekajući da ih netko primijeti? Jesmo li i sami, makar jednom, trebali stati i pitati – može li priča završiti drukčije?