Tri godine ukradene: Moj život u ludnici zbog tuđeg imena

“On nije Ivo! Pogledajte papire, molim vas, nije to moje ime!” urlao sam dok su mi policajci stezali laktove i gurnuli me prema blindiranom kombiju ispred kuće u Viteškoj ulici broj 19. Bilo ih je trojica, ozbiljnih, bez emocija, a moji roditelji su izbezumljeno pokušavali s prozora objasniti: “To je naš sin! On nije taj kojeg tražite!” Nitko ih nije slušao. Mašina sustava, jednom puštena, ne gleda iza crno-bijelih papira. Bio sam u pidžami, bos, ukočen od šoka.

U Institutu za mentalno zdravlje u Zagrebu, liječnik s naočalama spuštenim do vrha nosa hladno je odvratio: „Zabilježeno je da ste Marko Begić, da ste pobjegli iz Sarajeva nakon incidenta. Potpisivali ste lekarske nalaze, Ivo, vi ste Marko u našoj evidenciji.” Grlo mi se suzilo, srce mi je lupalo iz minute u minutu kao da će eksplodirati. “Čujete li vi sebe?” upitao sam ga, ali sve što je uslijedilo bila je nova injekcija u rame i šest sati maglovitog sna.

Prve dane su mi ukrali lijekovi. Nisam znao gdje sanjam, a gdje boli stvarnost. Soba je smrdila po dezinfekciji i spletenim košuljama. Susjedi su šaputali po kutovima, vlastiti glas mi se gubio među jaucima, psovkama, očajem. Najgore su bile večeri kad se žarulja gasila, a ja ostajao s mislima o Ivani i našem djetetu Luki. Jesam li im faleo? Vjeruju li mi još? Hoće li, kad jednom izađem, vjerovati istini ili će i meni sumnjati?

Tri mjeseca sam ponavljao svoje ime: “Ime mi je Ivo Barišić, rođen u Livnu, sin Josipa i Marte.” Ponavljao sam s nadom da će nekome doprijeti. Ali uvijek su odgovarali: “Marko Begiću, prestanite s tim, to je dio vaše dijagnoze.” Tako su me prekrstili, izbrisali mi postojanje. Zvijer usamljenosti me proždirala dok su drugi pacijenti bivali odvođeni na terapije elektrošokovima. Kad sam prvi put vidio mlađu ženu iz Mostara kako pada na pod u konvulzijama, obećao sam sebi: “Neću im dati da mi uzmu i dostojanstvo.”

Pisao sam pisma, svaki dan jedno. Roditeljima, Ivani, ministrici zdravlja, čak sam Molitvu za spas dovršavao na rubovima bolničkog papira. Onda bi sve nestalo kad bi medicinska sestra Mara prošla, šutnula mi krevet i pokupila ispod jastuka sve što nađe. “Gle ga, Marko, opet fantaziraš, jesi završio knjigu o svojoj velikoj istini?” Smijala se s ostalima. Kad sam pokušao ustati, vezali su me za krevet. Kad sam povisio ton, dobio sam dvostruko lijekova. Svaki put sve manje sam sličio sebi.

Najviše je boljelo kad me majka napokon pronašla. Stajala je iza staklenog zida, uplakana, prezrena. “Sine, možeš li se sjetiti priče iz djetinjstva, kad smo išli na more u Crikvenicu? Znaš li tko sam ja?” Kimnuo sam, ali medicinska sestra je rekla: “Gospođo, on se samo pravi, vaš sin je Marko.” Srce mi se lomilo vikendima kad bi ona dolazila, vjerujući, a drugi su uvjeravali da sam izgubljen. Luka, moj osmogodišnjak, povukao se; Ivana se s vremenom prestala javljati. Sigurno je mislila da sam stvarno poludio.

Godina dana prošla je u istom ponavljanju. Nova su lica padala i nestajala iz ustanove, ja sam ostajao. Zvao sam odvjetnike, ali moji pozivi nisu nikad izlazili iz centralne sobe. “Ne troši riječi, Barišiću, nema tu prava, ovdje si dok ne kažu drugačije,” šapnuo mi je stari Zoran, bivši profesor matematike koji je pod giljotinom sudbine proveo šest godina jer je vrijeđao pogrešne ljude iz Općine. “Nije lako, ali naš će se dan doći. Vjeruj.”

Drugu zimu sam proveo u potpunoj tišini. Na Badnjak su nam podijelili dare, limunu i malo čokolade. Gledao sam kroz prozor snijeg i pitao se koliko još. “Što bi rekao mali Luka da me vidi ovakvog?” pitao sam se, dok su sankali po drugom brijegu, vjerojatno misleći kako im je tata mrtav. To je bila moja svakodnevica: hladnoća, glad za ljudskim glasom, potreba za dodirom.

Onda, treće proljeće, došao je novi liječnik. Zvao se doktor Emir Hadžić. Prvi put mi je pogledao oči i rekao: “Nema smisla, vi ste predugo ovdje.” Proučavao je moj dosje, tražio moje ime na internetu, nazvao matične urede. “Recite mi, koji vam je najdraži film, gospodine?” upitao me trećeg dana. “Bitka na Neretvi. Gledao sam s ocem kao dijete, nas dvojica sami. Plače svaki put na sceni kad vojnika preplavi voda.” Kimnuo je, zapisao nešto.

Nakon tjedan dana sklonio je lijekove, dao mi pristup telefonskim pozivima. Zatražio je, napokon, genetski test. U svibnju stigli su rezultati: DNK nije Marko Begić niti itko iz bolnice. Dva dana kasnije, majka je stajala ispred vrata ustanove, otvorenih ruku, istrošena ali živa. Iz bolnice su me ispratili bez isprike, samo s kartonom i starim, istrošenim cipelama.

Izgubio sam tri godine, posao, ženu, kontakt s Lukom. Obitelj me pokušava opet prihvatiti, ali nitko ne zna kako zaliječiti ovakve rane. Koštalo me zdravlja, povjerenja, i snova. Svaki noć imam isti san: ponovno me vezuju, ponovno gubim ime. Ali jedno mi nitko nije mogao slomiti: želju da svima ispričam što sam prošao, da više nitko ne upadne u taj birokratski mrak.

I kad sjednem sam u sobi navečer, pitam se – koliko nas još luta izgubljeno, zarobljeno u nečijem tuđem imenu, bez glasa i bez prava? Hoće li itko slušati kad viknemo: “To nisam ja!”?