Nova godina bez njega: Noć kad je moj brak završio nakon četrdeset godina

Mašina za pranje suđa škripala je dok su posljednje crne čaše klizale kroz moju drhtavu ruku. Sat je otkucavao 23:17, još samo četrdesetak minuta do Nove godine. Glasovi djece i unuka, koji su mi nedavno mahali kroz kameru telefona jer nitko, kako rekoše “zbog korone”, ne može doći, polako su nestajali iz moje glave, ostavivši samo buku praznine. Enes, moj muž, spremao je kaput, šutke, i navlačio staru vunenu šalu koju mu je mama radila dok smo još bili na početku, 1983. godine.

“Idem do mezarja. Rano je, ali ne želim čekati ponoć ovdje. Znaš ti zašto,” procedio je kroz zube, ne gledajući me. Gotovo slučajno sam izustila, držeći rub stolnjaka među prstima: “Nećeš ostati ni do ponoći? Prvi put da ne čekamo zajedno…” Nije odgovorio, samo je zalupio vratima.

Sva ta tišina me udarila snažnije no ikad. Mislila sam da sam navikla na Enesovu šutnju, pogotovo zadnjih pet, možda i deset godina. Ali ova mi je bila nekako gora – nekako konačna, hladna, kao zimski vjetar koji dolazi iz pravca Visokog, odakle je i on. Možda zato što sam znala što osjeća, i što se više ni ne pretvara. Znala sam još prošlog proljeća, kad sam našla one poruke na njegovom telefonu, poruke Nade iz Zavidovića – ljubazne rečenice o tome kako joj „fali njegov smijeh“ i pripremljen burek, „bolji nego od supruge“. Nisam imala snage tada reći ni slovo.

Četiri desetljeća sam nosila Enesove planove i snove na leđima, radeći u računovodstvu dok je on završavao popravke po zgradama, štedjeli smo za dvoje djece da upišu fakultet, šutjeli kad bi došlo do svađa, pravili se da je sve to normalno. Možda je i bilo, za ovo podneblje. Kod nas tišina za stolom znači puno više nego što se govori. Kada mi je lani najmlađa kći, Lejla, rekla: “Mama, idemo tebe dovest u Zagreb!“, skoro sam se rasplakala, ali nisam mogla prerezati niti kojima sam sev privezana. Priznajem, u toj kući u Visokom, s pogledom na hladna dvorišta i prazne ulice, ponekad je lakše biti sam u dvoje, nego sam bez ikog svog.

Zvuk mobitela me trznuo. Poruka od sine, Dina, s čestitkom: “Sretna Nova, mama, samo ti pošalji sliku kamin na Viber!” Slikala sam prazan kamin, gdje ni vatra nije grijala dovoljno, a u oku mi je zamigoljila suza. Pripremila sam najljepšu košulju za Enesa, novu stolnjakinju za dvoje – radila s toliko pažnje, premda sam znala da mu nije stalo. Prije dva tjedna, kad sam pokušala razgovarati, samo je podigao obrve: “Jesi ti sretna sa mnom, Jasna? Ili si samo navikla?” Nije čekao odgovor. Možda ga ni ja nisam znala dati. Je li sve ove godine bio on sretno oženjen, ili samo ušuškan u ono što se od njega očekivalo?

Mogla bih sada kriviti Nadu, mogla bih reći da su jeftine poruke i porcije bureka ubile naš brak, ali znam da istina leži dublje – u svemu što nismo izgovorili kada je trebalo. Sjećam se prve noći kad sam mu rekla da sam trudna s Lejlom, kako su mu oči zaiskrile i kako je rekao: “Nek nam Allah podari zdravlja, ostalo ćemo skupa.” Otkad smo prestali željeti isto, otkad su snovi postali preteški za nositi?

Gledajući kroz prozor, gdje su susjedi otvarali šampanjce i dizali ruke u zrak – Ana i Zoran iz donjeg stana, čula sam kroz staklo: “Hajde Jasna, dođi kod nas, šteta je da budeš sama!” Kroz smijeh i galamu, shvatila sam kako smo mi svoj film odigrali davno, daleko prije ovog hladnog decembra. Nije ovo prva tiha Nova godina, ali je prva koja boli na ovakav način.

Prisjetila sam se mame i njenog savjeta: “Brak nije samo ljubav, Jasna, moraš znati i progutati što ne želiš vidjet’ i čut’.” Možda sam previše gutala, možda nisam naučila reći kad boli, nego sam vjerovala da će proći. Nije prošlo. Kroz sve te godine, dok smo nosili etiketu idealnog bračnog para na svadbama i dženazama, rasipali smo sjeme ogorčenosti i umora zbog neizgovorenih riječi.

Jednom sam, kad su djeca otišla na fakultet, pokušala predložiti putovanje, možda u Dubrovnik, možda do Sarajeva kod Lejle. “Šta ćeš ti sa mnom putovati?” upitao me tada. “Više ti voliš dnevnik, ja utakmice. Bolje neka svako prati svoje program.” Ostala sam tako, pred televizorom i vječno punim stolićem s kavom za dvoje.

U ponoć, grmljavina vatrometa preplavila je grad. Zagrnula sam se dekom, kao da mogu tako zatopliti sve što je godinama hladilo moje srce. Nedugo nakon toga, Enes se vratio, potiho, kao duh. Nisam mu postavljala pitanja – znao je, znala sam. Samo me pogledao, prvi put otvoreno, bez gorčine, i slegnuo ramenima.

“Jasna… nema više smisla. Vidim to po tebi, po meni. Ja sam umoran, ti si umorna. Djeca su svoja, život ide dalje. Nemamo više šta lagati jedno drugo. Ja ne mogu više biti tu, a da me nema. Ti zaslužuješ… bolje“, šapnuo je, na svoj težak, bosanski način.

Ostala sam bez glasa, kao da sam cijeli život vježbala ovaj trenutak. Nisam plakala. Samo sam se, prvi put nakon dugo vremena, osjećala živo. Možda je to bila sloboda, ili strah, ili samo spoznaja da više ne moram slušati tišinu između dva srca koja više ne kucaju skupa.

Te noći, u 64. godini, shvatila sam da sve ono što sam potiskivala – tugu, gubitak sebe, strah od samotništva – više nema mjesto da se sakrije. Izašla sam na balkon i inhalirala noćni zrak, hladan i čist.

Sada, dok pišem ove retke, pitam se – jesmo li mogli drugačije? Da li sam trebala više govoriti ili više šutjeti? I je li ljubav zaista nešto što ostane, ili se potroši kao stari stolnjaci s naših svadbenih albuma?

Možete li vi, koji čitate, odgovoriti: gdje nestane sve što smo zajedno gradili – i da li je ikada bilo stvarno, ako smo morali ovako završiti?