Ostavljen na pragu: Priča o Emiru i njegovoj potrazi za pripadanjem

“Ne diraj ga, možeš se zaraziti!” vrisnula je djevojčica u dvorištu doma, dok sam ja, tada sedmogodišnji Emir, stajao sam kraj hrpe kamenčića, pokušavajući složiti malu kulu. Njene riječi su me pogodile jače od bilo kojeg udarca. Nisam znao što znači imati rijedak genetski poremećaj, ali sam znao da sam drugačiji. Znao sam to po načinu na koji su me tete gledale, po tome kako su mi djeca izbjegavala pogled, po tome što me nitko nikada nije pitao kako sam.

Rođen sam u Sarajevu, u zimu koja je bila hladnija od bilo koje druge. Majka me ostavila u bolnici, bez ijedne riječi, bez ijednog pogleda. Kažu da je plakala, ali nije imala snage. Otac? Nikad ga nisam upoznao, a u papirima je ostalo prazno mjesto. Prva sjećanja su mi bijeli zidovi i miris dezinficijensa. Tete u domu su me zvale “naš mali borac”, ali kad bi mislile da ne slušam, šaptale su: “Šteta, tako lijepo dijete, a tako bolesno…”

Moja bolest nije bila zarazna, ali je bila vidljiva. Koža mi je bila osjetljiva, kosa prorijeđena, a oči prevelike za moje malo lice. Djeca su me zadirkivala, odrasli su me žalili. Najgore je bilo kad bi došli potencijalni roditelji. Svi bi se trudili biti najbolji, a ja bih sjedio u kutu, nadajući se da će me netko pogledati. Jednom je došao bračni par iz Mostara. Gospođa je imala tople ruke i mirisala je na lavandu. Pitala me što volim crtati. “Kuće”, odgovorio sam, “i obitelji.” Nasmiješila se, ali njen muž je samo odmahnuo glavom. Otišli su bez pozdrava.

Godine su prolazile, a ja sam rastao, ali osjećaj praznine nije nestajao. U školi sam bio dobar učenik, ali uvijek sam sjedio sam. Učiteljica Ivana je jedina koja mi je dala priliku. “Emire, ti si poseban, ali ne zbog bolesti. Ti imaš srce koje vidi više od drugih.” Te riječi su mi bile poput svjetla u mraku. Počeo sam pisati pjesme, crtati stripove, izmišljati priče o dječaku koji ima moć da vidi tuđe tuge.

Jedne zime, kad sam imao 13 godina, u dom je stigao novi dječak, Adnan. Bio je bučan, prgav, ali kad bi svi zaspali, plakao je tiho u jastuk. Prvi put sam osjetio da nisam sam. “Zašto plačeš?” pitao sam ga jedne noći. “Svi me ostavljaju. I mama, i tata, i rodbina. Svi.” Pogledao me kroz suze i pitao: “A tebe?” Samo sam slegnuo ramenima. “Mene nisu ni pokušali zadržati.” Od tada smo postali nerazdvojni.

Ali život u domu nije bio lak. Tete su bile preopterećene, često nervozne. Jedna od njih, teta Sanja, znala je vikati: “Što ste vi Bogu skrivili da ste ovdje?” Te riječi su me progonile noćima. Počeo sam vjerovati da sam zaista kriv, da sam rođen pogrešan. Kad bih bio bolestan, nitko nije dolazio da me utješi. Sam sam sebi mjerio temperaturu, sam sebi pravio čaj. Naučio sam biti nevidljiv.

S 15 godina sam prvi put pokušao pobjeći. Adnan i ja smo planirali otići do Zagreba, pronaći posao, živjeti kao braća. Ali uhvatili su nas već na autobusnoj stanici. “Vi ste djeca bez budućnosti!” vikao je vozač autobusa kad je shvatio tko smo. Vratili su nas u dom, a Adnan je dobio kaznu. Meni su samo rekli: “Ti ionako nemaš gdje.”

Srednja škola je bila još teža. Djeca iz grada su nas gledala kao uljeze. “Domci”, govorili su s gađenjem. Jednom sam čuo kako djevojka iz razreda šapuće: “On je onaj bolesni, što ga ni roditelji nisu htjeli.” Te večeri sam razbio ogledalo u kupaonici. Krv mi je tekla niz ruku, ali bol je bila manja od one u srcu. Nitko nije pitao što se dogodilo.

Jedina svjetla točka bila je profesorica Lejla. Vodila je dramsku sekciju i pozvala me da napišem scenarij za školsku predstavu. “Tvoja priča je važna, Emire. Neka je svi čuju.” Pisao sam o dječaku koji traži majku kroz snove. Na premijeri, kad sam izgovorio rečenicu: “Mama, zašto me nisi voljela?”, publika je zanijemila. Neki su plakali. Prvi put sam osjetio da me netko vidi.

Nakon mature, morao sam napustiti dom. Država ti da nešto novca, ali nemaš gdje. Spavao sam kod prijatelja, radio po građevini, čistio stubišta. Svaki dan sam se pitao: “Zašto sam ovdje? Zašto sam ostavljen?” Jedne noći, dok sam sjedio na klupi u parku, prišla mi je starija žena. “Sine, jesi li gladan?” Donijela mi je sendvič i toplu čokoladu. Plakao sam kao dijete. “Nisi ti kriv, dijete. Neki ljudi ne znaju voljeti, ali to ne znači da ti ne zaslužuješ ljubav.”

Danas imam 24 godine. Radim u knjižari, pišem priče za djecu i pomažem mladima iz doma. Još uvijek sanjam o majci. Ponekad mislim da bih je prepoznao na ulici, po načinu na koji hoda ili po osmijehu. Ali možda je bolje da je nikad ne sretnem. Naučio sam da dom nije mjesto, nego ljudi koji te prihvate.

Ponekad se pitam, dok gledam djecu kako se smiju ispred knjižare: “Što bi bilo da me netko zagrlio kad sam bio mali? Bih li danas bio sretniji? Ili je baš ova bol napravila od mene čovjeka kakav jesam?”