Nakon šezdesete navikla sam se na samoću – sve dok me na stanici nije upitao: ‘Još uvijek voliš Andrića?’
“Još uvijek voliš Andrića?” – začula sam glas iza leđa, dok sam nervozno stiskala ručke torbe na autobusnoj stanici kod Ilidže. Bio je hladan martovski dan, a ja sam, kao i obično, zurila u maglu i brojala minute do dolaska autobusa. Nisam očekivala ništa osim tišine i vlastitih misli. Okrenula sam se s blagom iritacijom, spremna odbrusiti neznancu koji očito ne zna pravila pristojnosti. Ali nije to bio neznanac. Bio je to Pišta. Taj Pišta.
Srce mi je preskočilo otkucaj, a ruke su mi zadrhtale kao da sam opet ona djevojka iz četvrtog razreda gimnazije. Pišta, s kojim sam dijelila prve cigarete iza škole, s kojim sam satima raspravljala o Andriću i Meši Selimoviću, s kojim sam sanjala o životu izvan Sarajeva. Pišta, koji je nestao iz mog života jednako naglo kao što se sada pojavio.
“Pišta?” – prošaptala sam, više za sebe nego za njega. On se nasmiješio onim svojim starim osmijehom, pomalo tužnim, pomalo nestašnim. “Prepoznao sam te odmah. Nisi se puno promijenila, osim što si sada ozbiljnija. I dalje nosiš te iste šalove.”
Osjetila sam kako mi se oči pune suzama, ali nisam htjela pokazati slabost. U meni se borila ljutnja zbog godina koje su prošle bez njega i tuga zbog svega što sam izgubila – muža koji me ostavio zbog mlađe žene, djecu koja su otišla u Njemačku i rijetko zovu, prijateljice koje su se povukle u svoje svjetove.
“Šta radiš ovdje?” – upitala sam, pokušavajući zvučati ravnodušno.
“Vratio sam se iz Splita prije mjesec dana. Mama mi je bolesna, treba joj pomoć. A ti?” – gledao me pravo u oči, kao da traži odgovore na pitanja koja nikad nismo postavili jedno drugome.
“Ništa posebno. Živim sama. Djeca su otišla… znaš već kako to ide kod nas. Navikla sam se na samoću.”
Pišta je klimnuo glavom, a onda sjeo pored mene na klupu. “Znaš, uvijek sam mislio da ćeš ti biti ona koja će otići prva. Bila si najhrabrija među nama.”
Nasmijala sam se gorko. “Možda jesam bila hrabra kad sam imala dvadeset. Sad mi je ostala samo rutina: jutarnja kafa, šetnja do pijace, knjige… I Andrić, naravno.”
Autobus je stigao, ali oboje smo ostali sjediti. Kao da nas je nešto držalo prikovane za tu klupu.
“Hoćeš li na kafu?” – upitao je tiho.
Nisam znala šta da odgovorim. U meni su se sudarale želja za bliskošću i strah od ponovnog razočaranja. Sjetila sam se kako me muž ostavio bez riječi nakon trideset godina braka, kako su djeca otišla bez osvrtanja, kako su me susjedi sažaljevali zbog moje samoće.
“Možda bolje da ne…” – počela sam, ali Pišta me prekinuo.
“Znaš li koliko sam puta požalio što ti nisam rekao istinu? Što nisam ostao?”
Pogledala sam ga zbunjeno. “Kakvu istinu?”
Pišta je uzdahnuo i spustio pogled. “Moj otac… nije htio da budem s tobom. Rekao mi je da nisi ‘dovoljno dobra’ za našu porodicu jer tvoj otac nije imao fakultet. Bio sam kukavica. Otišao sam bez riječi jer nisam znao kako da ti objasnim.”
Osjetila sam kako mi srce puca po drugi put u životu. Sve te godine krivila sam sebe – mislila da nisam bila dovoljno zanimljiva, dovoljno lijepa, dovoljno pametna. A zapravo nikad nije bilo do mene.
“Zašto mi to sada govoriš? Šta očekuješ od mene? Da ti oprostim nakon četrdeset godina?”
Pišta je slegnuo ramenima. “Ne tražim oprost. Samo želim da znaš istinu. I možda… možda da pokušamo opet biti prijatelji?”
Dugo smo šutjeli. Autobusi su dolazili i odlazili, ljudi su prolazili pored nas kao da ne postojimo.
“Znaš,” rekla sam napokon, “nakon šezdesete čovjek nauči živjeti s prazninom. Ali ponekad se zapitam – ima li smisla još jednom otvoriti srce? Ili je bolje ostati u svojoj tišini?”
Pišta je pružio ruku prema meni, nesigurno kao dječak.
“Možda možemo zajedno čitati Andrića? Kao nekad?”
Nasmijala sam se kroz suze i uhvatila ga za ruku.
Dani koji su slijedili bili su ispunjeni razgovorima o prošlosti i budućnosti koje možda više nemamo mnogo pred sobom. Moja sestra Jasna nije bila oduševljena kad je čula da se viđam s Pištom: “Opet ćeš biti povrijeđena! Ljudi se ne mijenjaju!”, vikala je preko telefona.
Ali ja više nisam imala šta izgubiti. Prvi put nakon mnogo godina osjećala sam toplinu u grudima dok smo zajedno šetali Vilsonovim šetalištem ili sjedili u mojoj maloj kuhinji uz kafu i knjige.
Jedne večeri Pišta me pogledao ozbiljno: “Znaš li da te nikad nisam prestao voljeti? Samo nisam imao hrabrosti to priznati ni sebi ni tebi.”
Pogledala sam ga i shvatila da ni ja nisam prestala sanjati o njemu – samo sam te snove zakopala duboko ispod slojeva svakodnevnice i razočaranja.
Moja kćerka Lejla mi je napisala poruku: “Mama, ako si sretna – samo uživaj! Mi ćemo uvijek biti tu za tebe.”
Tada sam shvatila da nikad nije kasno za novu priliku, bez obzira na godine ili ožiljke koje nosimo.
Ponekad se pitam: Da li bismo svi bili sretniji kad bismo imali hrabrosti reći istinu na vrijeme? Ili nam sudbina uvijek ostavi još jednu šansu – ako samo skupimo dovoljno snage da je prihvatimo?