“Nisi nitko, Marija!” — Priča djevojke iz malog mjesta koja je posramila cijeli sud
“Nisi nitko, Marija!” odjeknulo je sudnicom, glasom koji je bio hladan kao sarajevska zima. Sjedila sam na drvenoj klupi, ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Sudac, gospodin Jurić, gledao me s podsmijehom, dok su se ljudi u publici šaptali i smijuljili. Osjećala sam kako mi obrazi gore od srama.
Moja mama, Jasna, stisnula mi je ruku ispod stola. “Drži se, Marija,” šapnula je, ali i ona je zvučala kao da ni sama ne vjeruje da će sve ovo dobro završiti. Moj otac, Stjepan, sjedio je ukočeno, pogledom zabijenim u pod. Znao je da su svi u našem malom mjestu već odlučili: Marija je umišljena, Marija laže, Marija želi biti nešto što nije.
Sve je počelo prije tri mjeseca kad su me optužili da sam prevarila na natjecanju iz jezika. “Nema šanse da djevojka iz Gornje Mahale zna deset jezika!” vikala je učiteljica engleskog, gospođa Kovačević, dok su roditelji drugih učenika kimali glavama. “Sigurno joj je netko pomagao!”
Ali nitko nije znao koliko sam noći provela budna, slušajući talijanske pjesme na radiju, prevodeći stare ruske knjige koje sam našla na tavanu kod djeda Mustafe, ili kako sam krišom gledala turske serije bez titlova dok su svi spavali. Nitko nije znao koliko sam puta plakala jer nisam imala novca za udžbenike ili internet.
“Gospođice Marija, tvrdite da govorite deset jezika?” pitao me sudac Jurić, s osmijehom koji je bio sve osim prijateljski.
“Da, gospodine suče,” odgovorila sam tiho.
“Možete li nam to dokazati?”
Duboko sam udahnula. Pogledala sam prema mami i tati. Zatvorila sam oči i počela govoriti na njemačkom, pa francuskom, pa ruskom… Svaki put kad bih završila rečenicu na jednom jeziku, sudnica bi utihnula. Ljudi su prestali šaptati. Kad sam završila na turskom, sudac je podigao obrve.
“Dosta!” viknuo je. “To može svatko naučiti napamet!”
Osjetila sam kako mi se suze skupljaju u očima. “Mogu prevesti bilo što što mi date,” rekla sam drhtavim glasom.
Sudac mi je bacio novine na stol. “Prevedi ovo na talijanski!”
Uzela sam novine i počela prevoditi članak o politici. Glas mi je bio siguran, riječi su tekle same od sebe. Kad sam završila, sudnica je bila tiha kao grob.
Tada se javio gospodin Hasanović iz publike: “Može li prevesti nešto na arapski?”
Klimnula sam glavom i prevela molitvu koju sam naučila od susjede Aishe. Ljudi su počeli pljeskati. Sudac je pocrvenio.
“Dosta! Ovo nije cirkus!” vikao je.
Ali bilo je kasno. Vijest o djevojci iz Gornje Mahale koja govori deset jezika proširila se brže nego požar po ljetnoj Hercegovini. Novinari su dolazili pred našu kuću, susjedi su me gledali s čuđenjem i divljenjem.
No, umjesto sreće, u kući je zavladala napetost. Tata nije mogao podnijeti pažnju medija. “Što će selo reći? Da smo mi neki prevaranti? Da si ti nešto više od drugih?” vikao je jedne večeri dok smo večerali.
Mama je šutjela, ali vidjela sam joj u očima ponos pomiješan sa strahom. “Pusti dijete da živi svoj san,” rekla mu je tiho.
Ali tata nije popuštao. Počeo je piti više nego prije. Jedne noći vratio se kući pijan i razbio stari radio koji sam koristila za učenje jezika. “Dosta više tih tvojih gluposti! Nikad nećeš biti netko!”
Plakala sam cijelu noć. Sljedećeg jutra odlučila sam otići iz kuće. Spakirala sam nekoliko knjiga i bilježnicu i otišla kod tetke Mire u Zagreb.
U Zagrebu ništa nije bilo lako. Ljudi su me gledali kao čudakinju s naglaskom iz Bosne. Tražila sam posao po kafićima i restoranima. Jednog dana došla sam u knjižaru “Svjetlost” i pitala imaju li posao. Vlasnik, gospodin Perić, pitao me što znam raditi.
“Znam jezike,” rekla sam.
Naslonio se na pult i nasmijao: “Svi to kažu dok ne treba prevesti nešto s mađarskog ili češkog.” Dao mi je knjigu na češkom i rekao: “Prevedi prvu stranicu.” Prevela sam bez greške.
Od tog dana radila sam u knjižari i prevodila knjige za izdavače. Polako sam skupljala novac i upisala Filozofski fakultet. Mama mi je slala poruke: “Ponosna sam na tebe.” Tata nije zvao mjesecima.
Jednog dana došao mi je mail iz Ministarstva obrazovanja: pozvali su me da držim predavanje o učenju jezika za mlade iz ruralnih krajeva. Stajala sam pred dvoranom punom mladih ljudi iz cijele Hrvatske i Bosne i pričala im svoju priču.
Na kraju predavanja prišao mi je mladić iz Tuzle: “Marija, hvala ti što si pokazala da nije važno odakle dolaziš nego koliko si uporna.” Suze su mi navrle na oči.
Godinu dana kasnije tata mi je prvi put poslao poruku: “Oprosti što nisam vjerovao u tebe. Ponosan sam na tebe.” Nisam mogla prestati plakati.
Danas radim kao prevoditeljica za Ujedinjene narode i pomažem djeci iz malih mjesta da pronađu svoj put. Ali još uvijek se pitam: Koliko nas mora proći kroz pakao predrasuda prije nego što nas društvo prihvati onakvima kakvi jesmo? I koliko još djece sjedi u svojim sobama i sanja velike snove dok im svi govore da nisu nitko?