Nova godina, stara svađa: Kad tvoja želja za mirom naiđe na tuđu potrebu za slavljenjem
“Znaš li ti uopće koliko mi ovo znači?” Ivan je podigao glas dok je slagao čaše na stol, a ja sam stajala naslonjena na dovratak, stisnutih šaka. U kuhinji je mirisalo na francusku salatu i pečenu janjetinu, ali meni je u grlu gorjelo nešto drugo – osjećaj da me nitko ne čuje.
“Ivane, ne mogu više. Svake godine isto. Tvoja ekipa, buka, galama… Ja bih samo da smo ti i ja, možda još mama i tata, da nazovemo tvoju sestru u Mostar… Zar je to toliko teško?”
On je uzdahnuo, okrenuo se prema meni s onim pogledom koji govori da sam opet ja ta koja kvari zabavu. “Ma daj, Ana, pa cijelu godinu radimo, trpimo šefove, kredite, politiku… Zar ne zaslužujemo barem jednu noć smijeha? Svi dolaze – Marko, Jasna, Emir, pa čak i tvoj brat!”
Sjetila sam se prošle godine. Kako sam sjedila sama na balkonu dok su svi plesali u dnevnoj sobi. Kako sam gledala vatromet iznad Zagreba i osjećala se kao da sam kilometrima daleko od svih njih. Nitko nije primijetio da me nema sat vremena. Nitko osim naše mačke Lune.
“Ivane, ne želim opet biti sama među ljudima. Ne želim glumiti sreću dok mi srce lupa od nervoze. Zar ti to ništa ne znači?”
On je slegnuo ramenima. “Znači mi, ali… Pa ne možeš očekivati da se svi prilagođavaju tebi!”
Osjetila sam suze kako mi naviru. Nisam htjela plakati pred njim. Ne još jednom. Povukla sam se u spavaću sobu i sjela na krevet. Sjetila sam se djetinjstva u Sarajevu, kad smo mama i ja gledale novogodišnji program na televiziji, pile vruću čokoladu i smijale se glupim skečevima. Tada mi nije trebalo ništa više.
Telefon je zazvonio. Bila je to moja sestra Lejla iz Rijeke.
“Ana, šta radiš? Jel’ spremate feštu?”
“Ma… Ivan opet zove pola grada. Ja bih najradije ostala u pidžami i gledala filmove.”
Lejla se nasmijala. “E moja ti… Kod nas isto. Samir hoće roštilj na balkonu! Kažem mu: ‘Pa minus pet je!’ Muškarci…”
Nasmijala sam se kroz suze. “Možda smo mi lude što želimo mir?”
“Nismo lude. Samo smo umorne. I želimo nešto naše.”
Spustila sam slušalicu i gledala kroz prozor. Snijeg je tiho padao po dvorištu. Luna je došla do mene i sklupčala mi se u krilo.
U dnevnoj sobi su već počeli stizati prvi gosti. Čula sam Markov glas: “Gdje ti je ona tvoja Ana? Opet bježi od nas?”
Ivan je nešto promrmljao, a meni je srce potonulo još dublje.
Ušla sam u kupaonicu i pogledala se u ogledalo. Oči natečene od suza, kosa raščupana. “Zašto uvijek popuštam? Zašto ne mogu reći – dosta je?”
Vratila sam se u dnevni boravak taman kad su svi nazdravljali.
“Anaaa! Evo te! Hajde s nama!” Jasna me povukla za ruku.
Nasmiješila sam se iz pristojnosti i sjela među njih. Pričali su o politici, o tome kako je skupo sve postalo, kako su djeca nemoguća… Ja sam šutjela.
Ivan mi je dodao čašu šampanjca.
“Za novu godinu! Da nam bude bolja nego prošla!”
Podigla sam čašu i pogledala ga ravno u oči.
“Ivane, mogu li te nešto zamoliti? Samo pet minuta – ti i ja na balkonu.”
Pogledao me zbunjeno, ali pristao.
Izašli smo vani. Hladan zrak me ošinuo po licu.
“Šta je sad?” pitao je tiho.
“Samo želim da znaš… Osjećam se sama pored tebe kad si okružen svima njima. Kao da te dijelim s cijelim svijetom, a meni trebaš samo ti.”
Ivan je šutio neko vrijeme.
“Nisam znao da ti to toliko smeta… Mislio sam da voliš društvo.”
“Volim ga ponekad. Ali ne večeras. Večeras mi trebaš ti. Samo ti.”
Stajali smo tako nekoliko minuta, gledali vatromet iznad grada.
“Možemo li iduće godine probati drugačije? Samo nas dvoje?”
Ivan me zagrlio.
“Možemo pokušati… Ali znaš mene – teško mi je reći ljudima ne.”
“Znam… Ali možda bismo trebali naučiti reći ne svemu što nas udaljava jedno od drugog.”
Vratili smo se unutra, ali ovaj put me držao za ruku cijelu večer.
I dok su svi odbrojavali sekunde do ponoći, ja sam u sebi brojala sve godine koje sam provela čekajući da me netko vidi onakvu kakva jesam.
Možda nisam jedina koja se tako osjeća? Koliko vas je dočekalo Novu godinu s osmijehom na licu, a tugom u srcu?