Otišla si da bih se ja rodila – Priča o neplodnosti, obiteljskim očekivanjima i novom početku
“Znaš, mislim da više ne mogu ovako, Ivana.” Markove riječi odzvanjale su mi u ušima kao da ih je netko izgovorio kroz megafon. Sjeli smo za stol u našoj maloj kuhinji u Novom Zagrebu, tanjuri su još bili topli, a on je gledao kroz prozor kao da traži izlaz iz vlastitog života. “Odlazim. Ne mogu više čekati nešto što možda nikad neće doći.”
Nisam znala što me više boli – njegova odluka ili činjenica da sam i sama već mjesecima osjećala kako se između nas stvorio zid. Godinama smo pokušavali dobiti dijete. Svaki mjesec bio je nova nada, svaki test nova rana. Moja mama, uvijek stroga i puna očekivanja, nije skrivala razočaranje. “Ivana, svi tvoji iz razreda već imaju djecu. Što ti čekaš?” pitala bi dok bi slagala veš ili kuhala nedjeljni ručak. Tata bi samo šutio, ali njegov pogled govorio je sve.
Marko i ja smo prošli sve – pretrage, hormone, bolnice, privatne klinike. U čekaonicama sam gledala druge žene kako stišću ruke svojih muževa, a ja sam osjećala kako se Markova ruka sve češće povlači. Počela sam kriviti sebe. Možda sam previše radila? Možda sam trebala ranije pokušati? Možda nisam dovoljno žena?
Jedne večeri, nakon još jednog negativnog testa, sjela sam na balkon i gledala svjetla grada. Sjećam se razgovora s prijateljicom Anom:
“Ivana, nije tvoja krivnja. Znaš koliko parova ima isti problem?”
“Ali zašto baš mi? Zašto baš ja?”
“Nema odgovora na to. Ali imaš pravo na sreću, s djetetom ili bez njega.”
Ali kako objasniti to mami koja je cijeli život žrtvovala za mene i sada očekuje unuke? Kako objasniti susjedima koji svaki put kad me sretnu pitaju: “Kad će prinova?” Kako objasniti sebi?
Marko je otišao tiho, bez velike drame. Spakirao je stvari dok sam bila na poslu i ostavio poruku na stolu: “Žao mi je. Volim te, ali ne mogu više.” Prvih dana nisam mogla disati. Odlazila sam na posao kao robot, vraćala se kući i sjedila u mraku. Mama je dolazila svaki dan s juhom i savjetima koje nisam tražila.
“Ne smiješ se predati! Moraš pokušati dalje! Ima još načina!”
Ali ja nisam imala snage ni za što. Osjećala sam se kao prazna školjka.
Jednog dana, dok sam čekala tramvaj na Savskoj, ugledala sam stariju ženu kako sjedi na klupi i hrani golubove. Pogledala me i nasmiješila se:
“Dijete drago, život ti uvijek da ono što trebaš, ne ono što želiš. Samo moraš naučiti prihvatiti.”
Te riječi su mi se urezale u pamćenje. Počela sam izlaziti iz kuće, šetati Jarunom, upisala tečaj keramike. Upoznala sam ljude koji su prošli slične stvari – razvod, gubitak, neplodnost. Svi smo nosili svoje ožiljke.
Ana me nagovorila da odemo na vikend u Gorski kotar. Tamo sam prvi put nakon dugo vremena osjetila mir. Sjedeći uz vatru, pričale smo o svemu:
“Znaš li da nisi sama?” rekla je Ana.
“Znam… ali ponekad se tako osjećam. Kao da svi drugi žive neki drugi život.”
“Svi mi nosimo svoje tuge. Samo ih neki bolje skrivaju.”
Vratila sam se u Zagreb odlučna da promijenim nešto. Prijavila sam se za volontiranje u udruzi koja pomaže ženama s problemima plodnosti. Počela sam pisati blog o svom iskustvu – anonimno, naravno – i ubrzo su mi počele stizati poruke podrške od žena iz cijele Hrvatske i Bosne.
Jedna poruka posebno me dirnula:
“Draga Ivana, tvoja priča je i moja priča. Hvala ti što si progovorila o tome što svi šutimo.”
Mama je polako počela prihvaćati moju stvarnost. Jednog dana sjela je kraj mene i tiho rekla:
“Znaš… možda sam bila prestroga prema tebi. Samo sam htjela da budeš sretna.”
Zagrlila me prvi put nakon dugo vremena.
Godinu dana nakon razvoda upoznala sam Sašu na radionici keramike. Bio je razveden, imao sina iz prvog braka i nije očekivao ništa ozbiljno. Ali razgovori s njim bili su lagani, bez pritiska.
“Ne moraš biti ništa što nisi,” rekao mi je jednom dok smo zajedno radili šalicu od gline.
Počela sam vjerovati da sreća može doći u drugačijem obliku nego što sam zamišljala.
Danas živim mirnije nego ikad prije. Još uvijek ponekad zaboli kad vidim trudnice ili čujem dječji smijeh u parku, ali naučila sam voljeti sebe – sa svim svojim manama i ranama.
Ponekad se pitam: Je li moguće potpuno zacijeliti nakon svega? Ili samo naučimo živjeti s prazninom? Što vi mislite – može li žena biti potpuna i bez djece?