“Moja snaha me zove i žali se da joj sin više ne pomaže u kući: Upozoravala sam je, ali sad ne znam kako da joj pomognem”
“Opet ti kažem, Amira, ne mogu više! Sve je na meni!” Lejlin glas drhti kroz slušalicu, a ja sjedim na rubu kreveta i gledam kroz prozor u kišno sarajevsko jutro. U meni se miješaju tuga i ljutnja. Znam što će reći prije nego što izgovori. Moj sin, Adnan, više joj ne pomaže u kući.
Sjećam se dana kada su se upoznali. Lejla je bila mlada, nasmijana djevojka iz Travnika, puna života i energije. Svi su govorili da je previše dobra za mog sina. I bila je. Uvijek je trčala oko njega, donosila mu kafu, spremala omiljene pite, a on bi samo sjeo za stol i čekao. Upozoravala sam je: “Lejla, nemoj ga razmaziti. Neka i on nešto uradi.” Samo bi se nasmijala i rekla: “Ma, Amira, neka, volim ga.” Nisam htjela biti ona zla svekrva iz viceva, pa sam šutjela.
Godine su prolazile. Adnan je završio fakultet, našao posao u banci, a Lejla je ostala kod kuće s dvoje djece. Sve je bilo na njoj: kuhanje, čišćenje, djeca, računi. On bi došao s posla, bacio jaknu na kauč i upalio televizor. Ponekad bi joj pomogao oko djece, ali rijetko. Ja sam gledala sa strane i grizla usne. Sjetila sam se svog bivšeg muža, Mustafe. I on je bio takav – sve na meni, a on bi samo gunđao ako nešto nije po njegovom.
Jednog dana Lejla me nazvala uplakana: “Amira, ne mogu više. Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući.” Srce mi se steglo. Nisam znala što da kažem. Bila sam ljuta na Adnana, ali i na sebe jer nisam bila upornija kad sam ga odgajala. Možda sam ga previše štitila nakon razvoda od Mustafe. Možda sam mu previše popuštala jer sam htjela da barem on bude sretan kad ja već nisam mogla biti.
“Lejla, probaj razgovarati s njim,” rekla sam tiho.
“Jesam! Kaže da je umoran od posla i da ja imam cijeli dan da sve sredim!”
Osjetila sam kako mi krv vrije. “A šta misli, da ti sjediš i pleteš cijeli dan? Djeca, kuća… to nije ništa?”
Lejla je šutjela. Znam da joj nije lako pričati sa mnom o ovome. Ipak sam ja njegova majka.
Nekoliko dana kasnije otišla sam kod njih. Kuća je bila u neredu, Lejla blijeda i umorna, djeca su vrištala. Adnan je sjedio za računalom i igrao igrice.
“Adnane!” povisila sam glas prvi put nakon dugo vremena.
Pogledao me iznenađeno: “Šta je sad?”
“Jesi li ti svjestan kako tvoja žena izgleda? Jesi li ti svjestan šta ona sve radi dok ti sjediš ovdje?”
Slegnuo je ramenima: “Mama, nemoj sad ti… Znaš kako mi je na poslu.”
“Znam! Ali znam i kako je njoj! Sjećaš li se kad si bio mali pa si plakao jer nisi mogao pronaći čarapu? Ko ti ju je našao? Tvoja mama! A sad tvoja žena traži pomoć, a ti okrećeš glavu!”
Lejla me gledala sa suzama u očima. Osjetila sam kako mi srce puca. Nisam znala jesam li napravila više štete nego koristi.
Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svim ženama koje poznajem – o svojoj majci koja je cijeli život šutjela i trpila djeda koji nikad nije podigao ni žlicu; o svojoj sestri koja se razvela jer nije mogla više nositi sav teret sama; o prijateljici iz Mostara koja mi je jednom rekla: “Na Balkanu žena vrijedi samo ako sve može sama.”
Sljedeći dan Lejla me opet nazvala: “Amira, hvala ti što si pokušala razgovarati s njim. Malo se povukao, ali opet ništa ne radi. Ne znam više šta da radim.”
Osjetila sam nemoć kakvu nisam osjećala godinama. Nisam znala kako pomoći ni njoj ni sebi ni svom sinu koji očito nije shvatio što znači biti partner.
Pitala sam se gdje smo pogriješile mi žene ovog podneblja? Jesmo li previše davale? Jesmo li previše šutjele? Ili su naši muškarci jednostavno naučeni da uzimaju zdravo za gotovo sve što im pružamo?
Jedne večeri sjela sam s Lejlom na balkon dok su djeca spavala.
“Lejla,” rekla sam tiho, “znam da ti nije lako. I meni nije bilo s Mustafom. Ali moraš misliti i na sebe. Ako ti pukneš, sve će pasti. Moraš mu reći jasno – ili ćete dijeliti obaveze ili neće biti dobro ni za koga.”
Pogledala me tužno: “A šta ako ode? Šta ako ostanem sama s djecom?”
Zagrlila sam je: “Bolje biti sama nego robinja u vlastitoj kući. Vjeruj mi, znam iz iskustva.”
Nakon tog razgovora Lejla je skupila hrabrost i postavila granice Adnanu. Bilo je svađa, bilo je suza, ali polako se počeo mijenjati – ne puno, ali dovoljno da ona može disati.
Danas često razmišljam o svemu što smo prošle – ona kao snaha, ja kao svekrva i žena koja zna kako izgleda život kad te nitko ne vidi ni ne čuje.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi žene Balkana same krive što nas ne cijene ili su naši muškarci jednostavno naučeni da uzimaju bez pitanja? Možemo li ikada promijeniti ovaj začarani krug?
Što vi mislite – gdje smo pogriješile? Je li moguće odgojiti drugačije muškarce ili smo osuđene na to da uvijek nosimo sve na svojim leđima?