Kako sam molitvom pronašla snagu da izdržim brak koji me lomio: Moja priča o vjeri, žrtvi i novom početku
“Zašto opet kasniš kući, Jasmina?” – glas moga muža, Mirze, odjeknuo je kroz stan dok sam skidala cipele, umorna do kostiju. Pogledala sam ga, sjedio je na kauču s daljinskim u ruci, prazna limenka piva na stolu. “Radila sam prekovremeno. Znaš da moramo platiti režije do petka.”
“Uvijek ti radiš, a ja sam ti kriv za sve!” – povisio je ton. Osjetila sam kako mi srce lupa, ali nisam imala snage za novu svađu. Samo sam prošla kraj njega i otišla u sobu. Sjela sam na krevet, spustila glavu u dlanove i tiho izgovorila: “Bože, daj mi snage. Ne znam koliko još mogu ovako.”
Kad smo se vjenčali, vjerovala sam da ćemo zajedno graditi život. Mirza je bio šarmantan, pun planova. Ali nakon što je izgubio posao u firmi u Sarajevu, sve se promijenilo. Prvo je govorio da će brzo naći novi posao. Onda su prošli mjeseci. Onda godine. Ja sam radila u trgovini, a onda još čistila stubišta po zgradama. On je tražio izgovore: “Nema posla za mene, znaš kakva je situacija u Bosni!” ili “Neću raditi bilo šta, nisam ja za bauštelu!”
Moja mama, Senada, govorila mi je: “Dijete, ne možeš ti sama nositi sve na leđima!” Ali nisam htjela odustati od braka. Vjerovala sam da će se promijeniti. Svake noći sam molila Boga da mu da snage, da mu otvori oči. Ponekad bih plakala tako tiho da me ni zidovi ne čuju.
Jednog dana, dok sam slagala robu u butiku u Zagrebu gdje sam našla drugi posao, kolegica Ivana me upitala: “Jasmina, jesi li dobro? Izgledaš kao da nisi spavala cijelu noć.” Samo sam slegnula ramenima. Nisam imala snage objašnjavati kako je to kad si žena koja mora biti i muž i žena u kući.
Najteže mi je bilo kad su došli računi. Sjećam se jedne zime kad su nam isključili grijanje jer nisam stigla platiti na vrijeme. Mirza je samo slegnuo ramenima: “Nije smak svijeta.” Ja sam te noći grijala ruke nad svijećom i molila Boga da mi pokaže izlaz.
Moja sestra Lejla me jednom pitala: “Zašto ga ne ostaviš? Zar ne vidiš da te uništava?” Nisam znala odgovoriti. Možda iz straha od osude, možda iz nade da će se nešto promijeniti. U džamiji sam često tražila mir. Imam efendija mi je rekao: “Strpljenje je vrlina, ali ne smiješ dopustiti da te tvoje strpljenje uništi. Allah voli one koji se bore za sebe.”
Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko novca, Mirza me optužio da ga ponižavam pred drugima jer radim više od njega. “Ti si kriva što se osjećam manje vrijednim!” vikao je. Tada mi je nešto puklo u srcu. Shvatila sam da više ne mogu živjeti život u kojem se svakog jutra budim s grčem u stomaku.
Te noći sam kleknula pored kreveta i molila: “Bože, pokaži mi put. Daj mi hrabrosti da donesem pravu odluku.” Osjetila sam mir kakav dugo nisam osjetila.
Sutradan sam sjela s Mirzom za stol. “Mirza, ovako više ne ide. Ili ćeš pronaći posao i početi doprinositi ili ću otići.” Pogledao me kao da me prvi put vidi. “Ti bi mene ostavila? Nakon svega?”
“Nakon svega što? Nakon što si četiri godine gledao kako se mučim? Nakon što si me učinio strankinjom u vlastitoj kući? Da, ostavila bih te ako se ništa ne promijeni.”
Nije vjerovao da ću imati hrabrosti otići. Ali ja sam znala – moram to učiniti zbog sebe.
Prvih dana nakon što sam otišla kod Lejle osjećala sam se kao da mi je neko iščupao srce. Ali svaku noć bih molila Boga za snagu i zahvaljivala što imam priliku početi ispočetka.
Danas radim jedan posao koji volim i polako vraćam osmijeh na lice. Mirza mi se javio nekoliko puta, molio za oprost i obećavao promjene. Ne znam hoću li mu ikada moći vjerovati opet.
Ali znam jedno – vjera me spasila kad nisam imala nikoga osim Boga kome bih povjerila svoje suze.
Ponekad se pitam: Koliko žena oko nas šuti i trpi iz straha ili srama? Gdje završava strpljenje, a počinje žrtvovanje sebe?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Koliko daleko treba ići zbog ljubavi – i gdje treba povući crtu?