Kad sam oca odvela u dom, rekao mi je da sam ga živa sahranila — a ja i danas ne znam jesam li ga spasila ili izdala
“Ne diraj mi stvari, Ivana! Jesi li ti normalna?”
Moj otac je stajao nasred dnevne sobe u potkošulji, sav crven u licu, i tresao se od bijesa dok sam ja iznosila mali tepih iz hodnika. Onaj isti tepih za koji sam mu sto puta rekla da će ga ubiti.
“Babo, zapinješ svaki dan za njega.”
“Ne zapinjem ja ni za šta. Ti bi mene najradije iz mog stana istjerala.”
Ta rečenica me presjekla. A najgore je što sam tada, na sekundu, pomislila: možda i bih, samo da bude živ.
Imam dvoje djece, posao u računovodstvu, muža koji radi terene i život koji je odavno prestao biti moj. Sve se vrtjelo oko rasporeda. Vrtić, škola, ručak, mejlovi, trgovina, pa onda do centra kod oca. On je živio sam otkad je mama umrla. Stari stan na trećem katu, bez lifta, visoki pragovi, uski hodnik, kada u kojoj se jedva okreneš. Nekad je taj stan bio ponos naše obitelji. Sad je postao klopka.
Ali njemu je to bio dom. Njegova zadnja crta obrane.
Nosila sam mu hranu, plaćala račune, vodila ga doktoru, molila da bar pristane na rukohvate u kupaonici.
“Neću da mi praviš bolnicu od kuće”, govorio bi.
Kad sam mu jednom donijela onu stolicu za tuširanje, gledao ju je kao uvredu.
“Još mi samo pelene kupi.”
Nisam više znala kako da pričam s njim. Ako sam nježna, okrene na šalu i tvrdoglavost. Ako sam ozbiljna, naljuti se i ne javlja se dva dana. A ja između svega toga jurim na roditeljski sastanak, odgovaram šefici na poruke i krišom plačem u autu parkiranom kod Doma zdravlja.
Brat Denis je u Njemačkoj već osam godina. Zove, pita, brine, šalje novac. Ali nije tu kad otac odbije lijekove. Nije tu kad ga nađem kako spava u fotelji jer ga strah leći pa noću ustajati na wc. Nije tu kad susjeda Kata nazove i kaže: “Ivana, dođi, nešto lupa kod tvog babe već deset minuta.”
Taj dan nikad neću zaboraviti.
Bila sam na poslu kad me zvala Kata. Glas joj je drhtao.
“Požuri. Mislim da je pao.”
Ne znam kako sam vozila. Samo znam da su mi ruke bile ledene. Vrata stana nisu bila zaključana. Ušla sam i čula ga kako jauče iz kupatila. Ležao je između kade i veš mašine, zgužvan, blijed, mokar. Jedna papuča mu je bila pod lavaboom.
“Babo.”
Pogledao me i rekao ono što me dotuklo:
“Nisam te htio zvati.”
Kao da mu je i tada bilo važnije da ne bude teret nego to što ne može ustati.
Hitna je došla brzo. Prijelom kuka, dva rebra, hematomi. Dok su ga nosili, vikao je od bolova i psovao sve redom, a onda je, kad su ga spuštali niz stepenice, samo zašutio i uhvatio me za rukav kao dijete.
U bolnici je doktor bio direktan. Nije imao vremena uvijati.
“Gospođo, vaš otac više nije za samostalan život. Ovo je sad ozbiljan rizik. Sljedeći put može biti glava. Ili da ostane ležati satima.”
Denis je došao za dva dana. Sjeli smo u bolnički kafić, on preko puta mene, neispavan, nervozan.
“Moramo ga negdje smjestiti”, rekao je.
“Znam.”
“Ne možeš ti više ovako.”
Tu sam pukla.
“A gdje si ti bio kad sam ga po noći dizala s poda? Kad mi je Lucija imala temperaturu, a ja vozila njemu lijekove? Nemoj mi sad govoriti ‘moramo’ kao da smo isto nosili.”
Denis je šutio. Samo je spustio pogled i rekao: “U pravu si. Ali sad ga moramo spasiti, makar nas mrzio.”
Obišli smo nekoliko privatnih domova. Jedan je smrdio na ustajalo. U drugom su svi sjedili pred televizorom kao da čekaju kraj. Treći je bio čist, miran, osoblje toplo, doktor dolazi redovno, fizikalna terapija uključena. Skupo, previše skupo za nas, ali Denis je rekao da će pokriti pola.
Kad smo ocu rekli, gledao nas je kao strance.
“Ne idem ja nigdje.”
“Babo, treba ti njega 24 sata. Tamo ćeš imati terapije, nadzor…”
“Ma kakav nadzor? Hoćete da me sklonite da vam ne smetam.”
“Nemoj to govoriti.”
“Kako da ne govorim? Izbacujete me iz moje kuće.”
Posljednje veče prije odlaska otišla sam u njegov stan pokupiti stvari. Njegov džemper, britvicu, radio, slike mame. U kuhinji je još stajala njegova šalica s napuknutom drškom. U hodniku prazan komad poda gdje je nekad bio onaj tepih. Sjela sam na stolicu i prvi put pustila sebi da osjetim sav užas te odluke.
Jesam li ga izdala?
U domu je prva tri dana odbijao jesti. Sestra mi je tiho rekla: “To je često. Ljut je, ali proći će.” Kad sam došla četvrti dan, sjedio je u fotelji pokriven dekom. Nije me pogledao.
“Donijela sam ti burek od mesa iz one pekare kod tržnice.”
Ništa.
Tek kad sam krenula, promrmljao je:
“Živa si me sahranila.”
Izašla sam van i povratila od stresa, naslonjena na zid doma, dok su ljudi prolazili kao da je to još jedan običan dan.
Sad idem kod njega skoro svaki dan. Nekad razgovara normalno. Nekad me kažnjava šutnjom. Fizički je bolje. Sigurniji je. Ima terapije, jede, spava, ljudi motre na njega. Znam da bi u onom stanu možda umro sam, između kade i veš mašine. Znam to. I opet, svake noći kad legnem, čujem njegov glas.
“Izbacila si me.”
Možda sam mu slomila srce da bih mu spasila život. A recite vi meni, postoji li uopće ispravna odluka kad ti roditelj više ne može sigurno živjeti, a i dalje te gleda kao da mu otimaš posljednje dostojanstvo?
Kako čovjek da živi s tim da je bio u pravu — i da ga to svejedno boli više nego išta?