Kad sam ostala bez kose, ostala sam i bez obitelji: rak dojke mi je otkrio tko me stvarno voli
“Nemoj sad dramiti, molim te”, rekao je moj brat Damir i spustio pogled na stol kao da sam mu pokvarila nedjeljni ručak, a ne upravo izgovorila da imam rak dojke.
Mama je šutjela. Tata je samo promrmljao: “Vidjet ćemo šta i kako.” Moja druga braća, Davor i Mario, sjedila su ukočeno, kao da čekaju da netko promijeni temu. Gledala sam ih i nisam mogla vjerovati da se to stvarno događa. U ruci sam držala nalaz iz bolnice u Slavonskom Brodu. Slova su mi još plesala pred očima. Invazivni karcinom. A za stolom muk. Hladan, ružan, gotovo uvredljiv muk.
Taj dan sam došla kući i raspala se na podu u hodniku. Nisam plakala dostojanstveno, kako ljudi zamišljaju. Gušila sam se, slina, suze, drhtanje. Nazvala sam jedinu osobu koja mi je pala na pamet.
“Lejla…” rekla sam čim se javila.
“Šta je bilo, Anita?”
“Imam rak.”
Samo je udahnula i rekla: “Dolazim.” Bez pitanja. Bez pauze. Bez one glupe tišine od koje ti bude još gore.
Od tog dana moj život se podijelio na prije i poslije. Poslije su bili odlasci u Zagreb na kemoterapije, ranojutarnji vlakovi, miris bolnice koji ti se uvuče u kožu, mučnina od koje ne možeš ni vodu progutati. Lejla me vozila kad je mogla, a kad nije, organizirala bi nekoga. Skuhala bi mi juhu, ostavila varivo u posudama, oprala suđe kad ja ne bih mogla stajati.
Moja obitelj? Zvali su rijetko. Mama bi ponekad rekla: “Kako si?” onako usput, kao da pita jesam li platila režije.
Kad bih rekla da mi je teško, da povraćam, da me strah nalaza, odgovor bi bio nešto poput: “Ma nemoj misliti crno.” Ili: “Bit će to dobro, samo se nemoj predavati.” Lako je to reći i spustiti slušalicu.
Najteže mi je bilo kad mi je počela opadati kosa. Stajala sam u kupatilu i u ruci držala cijeli pramen. Gledala sam se u ogledalo i nisam prepoznala vlastito lice. Lejla je došla s mašinicom.
“Hoćeš da ja?” pitala je tiho.
Klimnula sam.
Plakala sam dok me šišala. Ona nije govorila one prazne rečenice. Samo je jednom rekla: “Tu sam.” I bila je.
Moja mama nije došla nijednom da me vidi bez kose. Rekla je da joj je to “previše potresno”. Damir je jednom poručio preko poruke: “Ne znam šta bih ti rekao, nisam ja za bolnice.” Kao da je riječ o nekoj njegovoj osobnoj nelagodi, a ne o meni koja ležim spojena na infuziju i brojim sate do kraja terapije.
Jednom sam ih zamolila da me netko odveze na kontrolu jer Lejla nije mogla zbog posla. Davor je rekao da ne može uzeti slobodan dan. Mario se nije ni javio. Tata je poručio da mu je auto kod majstora. Na kraju sam išla autobusom, s maramom na glavi i vrećicom u krilu za svaki slučaj ako mi pozli. Sjećam se da je neka nepoznata žena u autobusu ustala i ponudila mi mjesto. Strankinja je vidjela da sam slaba. Moji nisu.
To me slomilo više nego dijagnoza. Bolest te napadne izvana, ali kad te tvoji ostave, to jede iznutra.
Liječenje je trajalo mjesecima. Operacija, kemoterapije, zračenja, kontrole. Bilo je dana kad nisam mogla otvoriti staklenku, a kamoli sebe sabrati. Lejla mi je donosila kruh, mandarine, one male jogurte koje sam jedino mogla podnijeti. Sjedila bi kraj mene i kad šutim. Nekad je to najveća pomoć.
Kad su doktori rekli da sam završila s terapijama i da zasad sve izgleda dobro, prvi put sam osjetila da opet dišem. Polako sam se vraćala sebi. Kosa je počela rasti, sitna i tvrdoglava. Ljudi su govorili: “Važno je da je prošlo.” Ali nije prošlo. Ne baš.
Nosila sam u sebi nešto nerazriješeno. Jedno veče sam otišla kod roditelja. Braća su također bila tamo. Nisam više htjela gutati.
Rekla sam im mirno: “Moram vas nešto pitati. Gdje ste bili kad mi je bilo najgore?”
Mama se odmah uvrijedila.
“Kako gdje smo bili? Pa molili smo za tebe.”
“Molili ste iz daljine”, rekla sam. “Nijednom me nisi okupala kad nisam mogla ruke dignuti. Nijednom nisi sjela kraj mene poslije kemoterapije. Niste me vozili, niste dolazili. Lejla je radila sve ono što je trebala raditi obitelj.”
Damir je odmah planuo.
“E, nemoj sad od nas praviti monstrume. Svatko se nosi kako zna. Nismo mi krivi što ti sve gledaš tako crno.”
“Tako crno? Imala sam rak, Damire!” glas mi je pukao. “Šta je trebalo, da vam još i olakšam, da se vi ne osjećate nelagodno?”
Tata je lupkao prstima po stolu. To radi kad mu je neugodno.
“Ajde, dosta više vraćanja na to. Preživjela si, hvala Bogu. Čemu sad kopanje?”
Tad sam shvatila. Oni nisu mislili da su pogriješili. Njima je moj rak bio smetnja, kvar u rasporedu, nešto što je remetilo njihov mir. I sad su htjeli da se ja vratim u staru ulogu, da šutim, da ne talasam, da glumim da smo obitelj kakva nikad nismo bili.
Ustala sam i rekla: “Dobro. Onda ćemo ovako. Ja ću vas poštovati, javljat ću se za blagdane, rođendane, sprovode i ono osnovno. Ali od mene više ne očekujte bliskost. To ste izgubili kad ste mene ostavili samu.”
Mama je zaplakala, više iz povrijeđenog ponosa nego iz tuge. Davor je rekao da pretjerujem. Mario je šutio, kao i uvijek kad treba biti čovjek. Izašla sam van i ruke su mi se tresle, ali prvi put to nije bilo od terapije. Bilo je od istine.
Danas sam dobro. Radim, živim, smijem se. Ali više nikad ne miješam krv i ljubav. Lejla mi je postala sestra koju nikad nisam imala, a moja obitelj je ostala samo rodbina.
Recite mi iskreno, jesam li previše tražila time što sam htjela da budu uz mene kad sam se borila za život?
Može li se uopće oprostiti takva šutnja, ili neke stvari jednom puknu i više se ne sastave?