Stajala sam s tortom u rukama dok su sve svjećice gorjele, a moji svekar i svekrva opet nisu došli jer je neki stari auto imao prednost pred mojim sinom
“Opet neće doći?”
Nisam ni trebala pitati. Po izrazu na licu mog muža Marka sve mi je bilo jasno. Stajala sam u kuhinji s plastičnim nožem za tortu u ruci, baloni su se lijepili za zid jer je bilo sparno, a moj sin Luka je iz dnevne sobe svakih pola minute vikao:
“Mama, jesu djed Ivo i baka Mirjana krenuli?”
Marko je spustio mobitel na stol i protrljao čelo.
“Kažu da moraju do Travnika po neki originalni far za stojadina. Čovjek im ga neće čuvati do sutra.”
U tom trenutku mi je nešto puklo u prsima. Ne onako glasno, nego tiho i poznato, kao kad već sto puta krpaš isto mjesto pa se samo opet rašije.
Luka je taj dan punio osam godina. Osam. I opet su njegovi djed i baka izabrali auto.
Nije to bio prvi put. Nisu došli na njegovu školsku priredbu jer je Ivo vodio auto kod majstora u Kiseljak. Preskočili su njegov prvi nogometni turnir jer je Mirjana išla s njim po neke lajsne u Jajce. Jednom su došli dva sata kasnije na ručak, blatnjavih cipela i masnih ruku, i još se čudili što sam hladna.
“Pa nismo na kavu otišli, pobogu, sredili smo karburator”, rekao je Ivo kao da to sve objašnjava.
A ja sam samo gledala Luku kako sjedi za stolom i pravi se da mu nije važno.
Najgore mi je bilo kad obećaju. Da barem odmah kažu da ne mogu. Ali ne. Uvijek isto.
“Doći ćemo, srce bakino.”
“Djed neće propustiti.”
I onda sat prije događaja poruka ili poziv. Uvijek neki dio, neki limar, neki servis, neki čovjek iz Bugojna koji baš danas prodaje ono što su tražili godinu dana.
Jedne večeri više nisam mogla šutjeti.
“Marko, tvoji roditelji se ponašaju kao da je Luka usputna stanica između dvije registracije.”
On je sjedio na rubu kreveta, umoran od svega.
“Znam. Ali takvi su oduvijek. Tata s tim autom živi otkad znam za sebe.”
“A tvoj sin živi sad. Sad mu trebaju. Ne kad jednom završe restauraciju koja traje deset godina.”
Marko je šutio. To me boljelo više nego da se posvađao sa mnom.
Par dana nakon tog rođendana nazvala me Mirjana.
“Nemoj se ljutiti, Sanela… Znaš kakav je Ivo. Kad zapne oko auta, ne vidi ništa drugo.”
“A vidi li Luku?” izletjelo mi je.
S druge strane muk.
“Voli ga on”, rekla je tiše.
“Ljubav se ne otkazuje porukom sat vremena prije priredbe.”
Spustila sam slušalicu i poslije me bilo sram, ali ne dovoljno da se ispričam.
Mjesecima sam počela praviti distancu. Nisam više ni javljala Luki unaprijed kad bi obećali da dolaze. Ako se pojave, dobro. Ako ne, barem ga neću skupljati s poda. Tako sam to zvala u sebi, skupljanje s poda, kad dijete pokušava biti hrabro pa samo slegne ramenima i kaže: “Nema veze, mama”, a oči mu skroz drukčije pričaju.
A onda se dogodilo nešto što nisam očekivala.
Jedne subote Marko je odveo Luku kod njegovih jer sam ja radila prvu smjenu. Kad sam došla po njega, nije bio u kući. Čula sam glasove iz garaže. Već mi se želudac stegnuo.
Ušla sam i stala kao ukopana.
Luka je sjedio na maloj drvenoj stolici, sav ozbiljan, i držao krpu u ruci. Ivo je klečao pored njega i pokazivao mu neki metalni dio.
“Vidiš, ovo ti je anlaser… ma dobro, ne moraš zapamtiti odmah”, govorio je kroz smijeh koji mu nikad prije nisam čula kad je Luka bio u pitanju.
Luka me pogledao sav ozaren.
“Mama, znaš li ti koliko ovaj auto ima godina? I djed kaže da je preživio više od pola ljudi u ulici!”
Mirjana je stajala na vratima s tacnom soka i keksa.
“Nije htio ni ručati dok mu Ivo ne pokaže garažu”, rekla je.
Ja sam samo klimnula, zbunjena i pomalo ljuta što me prizor zapravo dirnuo.
Nakon toga Luka je počeo stalno spominjati garažu. Crtao je auto u bilježnicu. Pitao kad će opet kod djeda. Jednom je čak rekao:
“Djed je smiješan kad se iznervira oko šarafa. Ali mene sluša.”
Mene sluša.
Ta rečenica me presjekla. Znači, nije problem što ga ne vole. Problem je što ga vole na način koji ja nisam htjela prihvatiti.
Ali opet… je li to dovoljno?
Kad je došla školska priredba za kraj godine, rekla sam Marku:
“Ako opet ne dođu, neću više ništa gurati. Stvarno neću.”
Ivo i Mirjana su došli. Petnaest minuta ranije. Ivo je imao čistu košulju, ali su mu nokti još bili crni od masti. Mirjana je nosila kesicu smokija za Luku kao da ide na izlet, ne u školu. Sjeli su u drugi red.
Kad je Luka izašao na binu, tražio ih je pogledom. Kad ih je vidio, nasmijao se onako široko, dječje, bez rezerve. Ivo je zapljeskao prvi, preglasno, skoro seljački, ali iskreno. Meni su oči odmah zasuzile.
Kasnije, pred školom, Ivo je nespretno rekao:
“Sanela… znam da smo fulali puno toga. Nisam ja baš…” zastao je i pogledao u stranu. “Lakše mi je bilo s autom nego s ljudima. Auto rastaviš, popraviš, vratiš. S djecom ne znaš smiješ li šta pogrešno reći.”
Mirjana ga je pogledala kao da joj je prvi put u životu rekao istinu.
Nisam ga odmah zagrlila, nisam ni rekla da je sve oprošteno. Nisam takva. Samo sam rekla:
“Luki ne trebate savršeni. Trebate mu doći. I nekad ostaviti ključ od garaže za poslije.”
Kimnuo je. Onako tvrdo, muški, kako stariji ljudi kod nas klimaju kad ih je sram, a neće to pokazati do kraja.
Danas još uvijek nekad pogriješe. Još uvijek se desi da ih povuče neki sajam dijelova ili majstor iz Zenice. Ali sada Luka ide s djedom, dodaje alat, postavlja sto pitanja i vraća se kući prljavih ruku i sretan.
A ja učim da ljubav nekad ne dolazi u obliku kakav sam zamislila. Nekad miriše na ulje, staru garažu i propuštene prilike koje se, nekim čudom, ipak mogu malo popraviti.
Jesam li trebala još ranije popustiti, ili sam baš tvrdoglavošću natjerala sve da se konačno probude? Ne znam ni danas. Ali znam da dijete najviše pamti tko se na kraju ipak pojavio.