Čudo u Sarajevu: Kako me očev glas vratio iz tame nakon dvadeset mjeseci

“Lejla, čuješ li me? Lejla, molim te, vrati nam se…” Očev glas bio je tih, ali uporan, dok su mu prsti drhtali na žicama stare gitare. Osjećala sam vibracije kroz prste, kroz cijelo tijelo, iako nisam mogla otvoriti oči. Bio je to moj dvadeseti mjesec u tami, u tišini koju nije mogao probiti ni najglasniji krik.

Sjećam se posljednjeg dana prije nesreće. Bio je mart, Sarajevo je mirisalo na proljeće i kišu. Moja sestra Hana i ja smo se smijale na tramvajskoj stanici, šalile se na račun mamine opsesije domaćim sapunima. Sve je bilo obično, a onda – crnilo. Automobil, škripa kočnica, vrisak. Poslije toga – ništa.

Dvadeset mjeseci kasnije, probudila sam se u bolničkoj sobi Kliničkog centra. Prva stvar koju sam čula bila je očev glas: “Lejla, ljubavi, hajde da ti odsviram onu tvoju omiljenu od Indexa.” Nisam mogla govoriti, ali suze su mi klizile niz lice. Tata je plakao sa mnom, prvi put otkad znam za sebe. Mama je stajala pored kreveta, držeći me za ruku kao da će me izgubiti ako popusti stisak.

Nisam znala ni gdje sam ni koliko je vremena prošlo. Ljekari su dolazili i odlazili, šaptali nešto o čudu i nevjerovatnoj upornosti moje porodice. Hana mi je pričala o svemu što sam propustila: kako je završila fakultet, kako je Sarajevo preživjelo još jednu zimu bez mene, kako je mama svako jutro donosila moju omiljenu narandžastu šalicu u bolnicu – praznu, ali s nadom da ću je opet držati.

Prve sedmice bile su najteže. Tijelo mi nije slušalo. Ruke su mi bile tanke kao grančice, noge ukočene. Fizioterapeut Adnan bio je strog: “Lejla, nema odustajanja! Ako si mogla preživjeti dvadeset mjeseci u komi, možeš i ovo!” Plakala sam od bola i nemoći. Mama bi mi tada šaputala: “Samo diši, dušo. Sarajevo diše s tobom.”

Porodica mi je bila sve. Tata bi svirao svaki dan – Balaševića, Indexe, Bijelo Dugme. Muzika je bila most između mene i svijeta koji sam zaboravila. Jedne večeri, dok su vani padale prve pahulje snijega, tata mi je tiho rekao: “Znaš li ti koliko smo te čekali? Svaki dan sam mislio da ćeš otvoriti oči kad čuješ ovu pjesmu.”

Ali nisu svi vjerovali u moje čudo. Neki rođaci su šaptali iza leđa: “Možda bi bilo bolje da puste dijete da ode…” Sjećam se kako sam jednom uhvatila mamu kako plače u hodniku bolnice dok joj je tetka Senada govorila: “Znaš li ti koliko to košta? Koliko još možeš izdržati?” Mama joj je samo odgovorila: “Lejla bi za mene sve učinila. Ja ne mogu drugačije.”

Bilo je dana kad sam željela odustati. Kad bi me bolovi slomili ili kad bih gledala kroz prozor na Trebević i pitala se hoću li ikad više hodati do Vijećnice ili sjediti s Hanom na Miljacki. Ali svaki put kad bih čula tatinu gitaru ili Hanin smijeh, nešto bi me povuklo nazad.

Najveći šok bio je kad sam prvi put pogledala svoje lice u ogledalu. Nisam prepoznala djevojku s podočnjacima i kratkom kosom. “To si ti, Lejla”, rekla mi je Hana nježno. “Ali nisi ista – jača si.”

Oporavak je bio spor i bolan. Prvi koraci uz štake bili su kao penjanje na Bjelašnicu bez daha. Ali svaki dan sam napredovala – uz podršku porodice i osoblja bolnice koje me gledalo kao simbol nade.

Jednog dana tata mi je donio gitaru u sobu. “Vrijeme je da ti sviraš meni”, rekao je kroz suze. Prsti su mi drhtali, ali uspjela sam odsvirati nekoliko akorda. Svi su plakali – i mama, i Hana, i Adnan.

Kad sam konačno izašla iz bolnice, Sarajevo me dočekalo kao dijete koje se vratilo kući nakon dugog putovanja. Komšije su izlazile na prozore, mahale mi i plakale s mamom na stepenicama naše zgrade na Grbavici.

Ali život nije bio bajka ni poslije toga. Ljudi su me gledali sažaljivo na ulici; neki prijatelji više nisu znali šta da mi kažu. Najviše me boljelo što sam izgubila godinu života – svi su nastavili dalje bez mene.

Jedne večeri sjela sam s tatom na balkon dok se grad gasio pod svjetlima džamija i crkava. Rekla sam mu: “Tata, šta ako nikad ne budem ona stara Lejla?” On me pogledao i odgovorio: “Niko od nas nije isti nakon svega što smo prošli. Ali ti si naše čudo – i tvoje mjesto u ovom gradu niko ne može zauzeti.”

Danas još uvijek učim hodati bez štaka i svirati gitaru bez greške. Ali svaki dan zahvaljujem što imam porodicu koja nije odustala od mene kad su svi drugi digli ruke.

Ponekad se pitam: Šta nas to tjera da ne odustanemo od onih koje volimo? Je li ljubav zaista dovoljna da pobijedi tamu? Možda vi znate odgovor bolje od mene.