Kad je brat mog muža uselio kod nas, shvatila sam da mi brak puca tamo gdje sam mislila da smo najsigurniji
“Jel ima šta za jesti?” dobacio je Jasmin iz dnevnog boravka, ne dižući pogled s mobitela, dok sam ja klečala kraj veš mašine i iz njegove trenerke vadila zgužvane papiriće od kladionice.
To je bio trenutak kad mi je nešto u prsima puklo.
Okrenula sam se prema Marku, svom mužu, koji je sjedio za stolom i mrvio kruh po stolnjaku kao dijete. Čekala sam da kaže bilo što. Barem: “Hajde, brate, skupi za sobom.” Barem to. Ali on je samo slegnuo ramenima i rekao:
“Ma pusti, umoran je. Tek se snalazi.”
Snalaži se? Kod nas je bio već skoro tri mjeseca.
Sve je krenulo navodno privremeno. Jasmin je došao iz Tuzle u Zagreb jer je našao posao na gradilištu i rekao da mu treba samo desetak dana dok ne nađe stan. Ja sam prva rekla: “Naravno, nek dođe, pomoći ćemo.” Tako sam odgojena. Kod nas se gost primi, nahrani, pruži mu se ruka.
Ali gost je jedno. A čovjek koji ti se razvali po kauču, ostavlja tanjure po stanu, mokrim peškirom zasmrdi kupaonicu i očekuje da mu peglaš majice jer “ti to svakako radiš”… to je nešto sasvim drugo.
Prvih tjedan dana sam šutjela. Onda sam počela lagano spominjati Marku.
“Ljubavi, možeš mu reći da barem stavi suđe u sudoper?”
“Ma hoću, hoću. Nemoj odmah dizat tenzije.”
Pa onda:
“Marko, zašto ja perem i njegove gaće?”
On se nasmijao. Stvarno se nasmijao.
“Pa nećeš valjda odvajat jednu turu radi toga.”
Tad sam ga gledala i nisam ga prepoznala.
Ja radim u pekari od šest ujutro. Ustajem po mraku, vraćam se s mirisom tijesta u kosi i bolovima u leđima. Kad dođem kući, hoću mir, tuš i da sjednem deset minuta. Umjesto toga, čekali su me njegovi tanjuri, njegove mrvice, njegove čarape i njegovo glasno: “Snajka, može kahva?”
Jednom sam rekla:
“Jasmine, aparat je tu. Možeš i sam skuhat.”
Pogledao me kao da sam mu opsovala mater.
“Šta ti je, Selma? Samo sam pitao.”
Marko je opet uskočio, ali ne meni.
“De, nemojte se svađat bezveze.”
Bezveze. Ta riječ me počela proganjati.
Sve što me boljelo bilo je bezveze. To što više nisam mogla hodati po stanu u pidžami jer je njegov brat stalno tu. To što sam skrivala grudnjak da ne visi na sušilu. To što sam jedne noći ušla u kuhinju i zatekla ga kako prekopava po loncu koji sam spremila za sutra, pa još promrmlja: “Mogla si više mesa stavit.”
Tad sam eksplodirala.
“Mogla sam i ništa! Mogla sam te poslat u stan od prvog dana, znaš?”
On je tresnuo poklopcem.
“Aman, šta glumiš? Kao da ti je teško oprat jednu košulju više.”
Marko je dotrčao iz sobe.
“Selma, smiri se! Komšije će čut.”
“Neka čuju! Možda će oni imat više srama nego vas dvojica!”
Ruke su mi se tresle. Doslovno. Nisam plakala od slabosti, nego od bijesa. Od onog čistog, vrućeg osjećaja kad vidiš da te čovjek kojem vjeruješ pušta da toneš jer mu je lakše šutjeti.
Te noći nisam spavala s Markom. Legla sam u dnevni boravak, na rub kauča na kojem se Jasmin inače razvlačio. Marko je došao oko dva ujutro, stao iznad mene i šapnuo:
“Pretjeruješ. On mi je brat. Obitelj je svetinja.”
Sjedila sam u mraku i gledala ga ravno.
“A šta sam ja? Podstanar u vlastitom braku?”
Nije odgovorio. Samo je spustio pogled. I to me boljelo više od svake riječi.
Nakon toga je u stanu bilo ledeno. Jasmin je puhao, lupao vratima, demonstrativno ostavljao šalice na stolu. Ja sam prestala kuhati za njega. Prala sam samo naše stvari. Kad je jednom pitao gdje mu je čista majica, rekla sam:
“Ne znam. Pitaj recepciju.”
Znam, bilo je zajedljivo. Ali više nisam mogla normalno.
Dva tjedna kasnije našao je sobu negdje u Dubravi i otišao bez pozdrava. Samo je iz hodnika dobacio Marku: “Javi se.” Meni ništa.
Vrata su se zatvorila, a ja sam prvi put nakon mjeseci udahnula punim plućima. Mislila sam da ću osjetiti olakšanje, možda čak i mir. Ali nije došao.
Stan je konačno bio čist. Tišina isto. Samo što između mene i Marka više nije bilo one obične, domaće tišine. Ovo je bila neka strana, hladna tišina.
Par dana kasnije sjedili smo za stolom. Rekla sam mu mirno, bez vikanja:
“Nije mene najviše povrijedio Jasmin. Povrijedio si me ti.”
Marko je dugo šutio.
“Nisam htio birat strane.”
“Ali jesi”, rekla sam. “Samo nisi izabrao mene.”
Od tada se vrti isto u mojoj glavi. Ako muž ne vidi da je poniženje problem dok njemu ne smeta, što me čeka sutra? Danas su to bile čarape, ručnici i tanjuri. Sutra će možda biti nešto gore, a opet će biti “bezveze” i “obitelj”.
Volim ga, i to mi sve otežava. Ali otkad je Jasmin otišao, ne mogu prestati misliti da iz stana nije izašao samo šogor. Izašlo je i moje uvjerenje da me muž čuva kad je najteže.
Gdje je granica između poštovanja prema obitelji i gaženja vlastite žene?
Jesam li stvarno tražila previše kad sam htjela samo da me muž vidi, čuje i stane uz mene?