Godinama sam sama prevrtala oca u krevetu, a sestra se vratila iz Zagreba tek kad više nisam mogla disati od umora
“Ti stvarno imaš obraza doći sad?”
To sam izgovorila čim je Jasmina spustila kofer kraj vrata. Nije još ni jaknu skinula, a ja sam već stajala pred njom u staroj kuhinji, raščupana, u majici s mrljom od juhe i rukama koje su mirisale na kremu protiv rana od ležanja. Iz sobe se čulo očevo teško disanje i onaj suhi kašalj koji me mjesecima budio po tri, četiri puta noću.
Jasmina me samo gledala. Umorna od puta, našminkana tek toliko da prikrije podočnjake, u finim čizmama koje ovdje nemaju gdje stati a da se ne uprljaju.
“Poslala sam novac, Lejla. Nisam nestala.”
“Novac?” nasmijala sam se, onako ružno, kroz zube. “Dođi ti jednom presvući čovjeka od osamdeset dvije godine kad se ukaki u tri ujutro. Dođi mu dignuti glavu kad se zagrcne. Dođi ga okupati kad te gleda posramljeno jer mu je kći, a ne žena, skida pidžamu. Onda mi pričaj o novcu.”
Otac je nekad bio jak čovjek. Radio je u pilani, šutljiv, tvrd, ali pravedan. Kad je prvi moždani udar došao, mislili smo, dobro, oporavit će se. Nakon drugog više ništa nije bilo isto. Desna strana tijela skoro nepokretna, govor usporen, a pogled… pogled čovjeka koji zna da postaje teret. Mama je umrla dvije godine ranije. Ostale smo nas dvije.
Ili sam barem ja tako osjećala. Kao da sam ostala sama.
Jasmina je još prije sedam godina otišla u Zagreb. Isprva je zvala često. Onda rjeđe. Uvijek ista priča: posao, smjena, dijete, kredit, gužva, nema tko čuvati malog, doći ću na proljeće, doći ću za Bajram, doći ću kad se malo smiri. A ništa se nije smirivalo. Ni kod nje, ni kod mene.
Ja sam ostala u našem mjestu kraj Gradačca. Radila sam pola radnog vremena u apoteci dok je susjeda teta Zdenka pazila na oca. Kad se njegovo stanje pogoršalo, morala sam dati otkaz. Malo tko priča što znači ostati bez svoje plaće, svoje rutine, svog života. Ljudi ti kažu: “To ti je otac.” Kao da ta rečenica briše umor, nervozu, bol u leđima, strah od računa i onu tišinu navečer kad shvatiš da ti je prošla još jedna godina.
Jasmina je ušla u očevu sobu. Ja sam ostala na vratima, tvrdoglava kao budala. Gledala sam je kako mu prilazi. On je otvorio oči, mutne ali žive, i kad ju je prepoznao, lice mu se nekako stisnulo pa omekšalo.
“Jasna…” promrmljao je, po starom. Oduvijek ju je tako zvao.
Njoj je odmah krenula suza.
“Babo, tu sam.”
Htjela sam ostati hladna. Nisam uspjela. U meni je sve kuhalo jer sam znala da će taj jedan njen dolazak možda njemu značiti više nego mojih hiljadu jutara, kupanja, hranjenja na žlicu i trčanja po doznake.
Navečer smo sjedile za stolom. Ja sam rezala kruh, ona je miješala kavu koju nije ni pila.
“Znaš li ti”, rekla sam tiše nego prije, “da sam prošli mjesec prodala mamin zlatni lančić da platim madrac protiv dekubitusa?”
Pogledala me kao da sam je ošamarila.
“Zašto mi nisi rekla?”
“A kad? Između tvojih poruka ‘čujemo se kasnije’ i ‘na sastanku sam’?”
Zašutjela je. Samo je prstom skidala nevidljivu mrvicu sa stola. Taj njen pokret iz djetinjstva. Kad je bila nervozna, uvijek bi nešto sitno dirala.
“Misliš da je meni bilo lako?” rekla je napokon. “Pobjegla sam, je l’ to želiš čuti? Pobjegla sam jer nisam mogla disati u ovoj kući otkad je mama umrla. Otišla sam i onda me bilo sram vraćati se. Svaki mjesec koji nisam došla učinio je sljedeći još težim. I da, slala sam novac jer sam barem to mogla. Jadno, znam.”
Prvi put nakon dugo vremena nije zvučala kao neprijatelj. Zvučala je kao moja sestra.
Sjetila sam se nas dvije iza kuće, ljeta devedeset i neke, kako krademo šljive iz susjedovog voćnjaka pa bježimo da nas ne uhvati. Mama viče s prozora da dođemo na uštipke. Otac pere ruke na česmi i pravi se strog, a oči mu se smiju. Sve je bilo malo, tijesno, ali naše.
“Znaš šta me najviše boli?” pitala sam.
“Šta?”
“Što sam te počela mrziti, a falila si mi. To dvoje zajedno me pojelo.”
Jasmina je pokrila lice rukama i počela plakati onako tiho, bez glasa. Sjela sam preko puta nje i prvi put nakon godina nisam imala potrebu pobijediti u svađi.
Sutradan je ostala. Oprala je oca, nespretno ali nježno. Kad mu je mijenjala košulju, ruke su joj drhtale. On ju je gledao kao dijete koje se vratilo s dalekog puta. Kasnije smo zajedno čistile kuću, preslagivale lijekove, zvale patronažnu sestru i prvi put ozbiljno pričale što dalje. Da podijelimo dane. Da ona dolazi češće. Da ja možda opet počnem raditi makar nekoliko sati. Da ne glumimo više mučenice svaka na svoj način.
Nije sve čudesno nestalo, da se ne lažemo. Još me zna presjeći kad se sjetim koliko sam bila sama. I nju peče vlastita krivnja, vidim joj to u očima kad babo zaspe pa ga pokrije do brade kao da tim jednim pokretom može nadoknaditi godine.
Ali te večeri, dok smo nas dvije sjedile na klupi ispred kuće i slušale kako iz komšiluka trešti neka stara Halidova pjesma, Jasmina me naslonila glavom na rame kao nekad.
“Oprosti ako možeš”, šapnula je.
Nisam rekla da mogu. Nisam rekla ni da ne mogu. Samo sam je primila za ruku.
Možda obitelj nije ono što nas nikad ne povrijedi. Možda je obitelj ono što nas ipak vrati za isti stol, kad bi bilo lakše otići.
Recite mi iskreno, može li se prešutjenih sedam godina ikad stvarno nadoknaditi? I gdje završava dužnost, a počinje život koji i mi imamo pravo živjeti?