Ivina priča: Putovanje kroz iluzije – Istinita priča jedne djevojke iz Sarajeva

„Ivana, odgovori mi, što si točno htjela reći teti Nadi?“, začula sam glas mame, prodoran kao hladna noćna kiša. Sjeli smo svi oko stola, još vlažnih ruku od suza i ostataka bjelanca na tanjurima, kad je moj očuh Dario pokušao podići teški kamen tišine. „Možda da prestane glumiti moju mamu?“ dobacila sam, pogledavši ga ravno u oči. Mama je stisnula usne, znala je da nisam nimalo sklona povlačenju. Nadina smiješna imitacija očinske figure samo me tjerala da povučem crtu, češće nego što bi bilo zdravo.

Još otkad sam prije dvije godine došla živjeti s mamom u Sarajevo, nakon razornog razvoda, osjećala sam da sam negdje između dva svijeta, ni u jednom sasvim dobrodošla. Tata je ostao u Mostaru s drugom ženom, Melisom, i njihovom novom bebom. Ja sam se preselila u Sarajevo gdje su u stanu mamine sestre Nade ionako svi stalno šaptali iza leđa, a Dario je došao kao tiha zamjena za gubitak kojeg nisam sama birala.

„Ma, Ivana, ovo nije način. Dario pokušava…“, počela je mama, ali sam je prekinula.

„Da me voli? Da mu budem kći? Ne možeš jednostavno dobiti novu obitelj kao što kupiš novi stol.“

Njene oči su zaiskrile suzama koje nikad nije isplakala koliko sam imala godina. Nadi sam u mislima priznala svu zahvalnost, ali nikad nisam mogla smisliti njen stalni savjet: „Trebaš otvoriti srce, dušo, život ne čeka.“ Nisam imala srca nikome otvoriti, jer je već bio ispunjen prazninom.

A stvarni razlog mog nemira bio je još jedan poraz. Prokleti Adnan. On, zbog kojeg sam svakog jutra pojačala muziku u tramvaju, da ne čujem vlastite misli. On, s kojim sam sanjala bijeg od svega, malu bijelu kuću i psa na Vlašiću. A ustvari, bila sam samo privremena stanica na njegovoj lutalačkoj ruti emotivne nesigurnosti. Kad sam mu prije mjesec dana rekla da ga volim, samo se nasmijao.

„Volim te, Ivana, ali znaš da ne mogu ostaviti sve zbog tebe. Znaš dobro kakva je moja majka, šta bi rekla kad bi znala da sam s curom iz Sarajeva, a ona sanja snahu iz Travnika.“

Taj trenutak bio je kao da mi je neko zalijepio šaku na usta. Sva snaga, sva nada, slomile su se u tihoj rezignaciji. Nije bilo važno odakle sam, bila sam pogrešna. I za Adnana. I za Darija. I za oca koji me zamijenio mirno, bez zamjerke.

Povratak u stan nakon te burne večere izgledao je kao odrađivanje kazne. Mama i ja smo šutile, samo je perilica suđa zujala monotonim ritmom – kao da je to zvuk našeg zajedničkog života. Nisam ni primijetila kad je Dario sjeo tik uz mene. “Ivana, žao mi je što osjećaš tako… Nikad neću biti tvoj otac, ali ja sam ovdje dok god ti to želiš i trebaš. I meni fali netko koga ne mogu vratiti.”

Trznula sam se; prvi put sam u njegovu pogledu prepoznala čovjeka, ne uljeza. Poželjela sam reći oprosti, ali jednostavno nisam znala kako.

Noću sam dugo gledala u strop, smišljajući što bih rekla ocu kad bi me napokon nazvao. Zamolilia sam ga u poruci da dođe barem jedno ljeto, ali javio se Melisa s: „Zar još nisi odrasla? Tati je sada sve novo, ne treba mu stari teret. Javi se kad budeš sretna.“

„Možda nikad neću biti dovoljno dobra?“, pitala sam mamu kroz šapat. Pogledala me kroz suze, pružila ruku i stisnula moju. „Ivana, znam da boli, ali sreća nije ono što ti drugi mogu dati. Nije to ni Adnan, nije ni tvoj tata, pa ni ja. Moraš je izgraditi sama, bez obzira koliko je teško.“

Stroj sam ujutro isključivala tiho, promatrajući kvartu iz prozora. Vidjela sam Edisu s dvoje male djece, kako uz smijeh preskaču lokve i hvataju kišne kapi. Na trenutak sam poželjela biti dijete, vjerovati da se svi problemi rješavaju zagrljajem. No, život me naučio da zagrljaji rješavaju samo djelić tuge, onu površinsku.

Sutradan sam na faksu srela Ajlu, staru prijateljicu iz Mostara. Sjela je kraj mene, bez pitanja, i tiho rekla: „Znaš, ti si uvijek bila jača nego što misliš. Zamisli, svi mi lažemo sebi dok ne prokuhamo.“, pa se nasmijala onim smijehom koji otkriva sve ruševine iza lica. Prihvatila sam tu iskrenost kao malu revoluciju. Počela sam raditi sitne korake, upisala jogu, volontirala u knjižnici kod trga, pokušavala pronaći nešto što je više od tuge.

Osjećaji su ljeskali između ponosa, žaljenja i neopisive praznine kad bi nedjeljom kuća opet bila puna Nadinog smijeha, Dario bi donio čokoladnu tortu, a ja, gledajući mamu kroz gomilu ljudi, shvatila da smo, zapravo, obje snažnije nego što izgledamo.

Adnana sam odlučila izbrisati sa svih društvenih mreža. Ispočetka je boljelo, ali s vremenom sam shvatila da je ta praznina bolja nego stalna nedostupnost. U jednom trenutku, u knjižnici, dok sam slagala knjige o psihologiji, prišao mi je Tarik, kolega sa sociologije. „Ivana, mogu li ti pomoći? Nekad je lakše kad stvari radiš s nekim.“ Naslonila sam glavu na polici, nasmiješila se, i prvi put dugo osjetila tračak prihvaćanja, bez očekivanja da budem netko drugi.

Nikada nisam pomislila da će bol biti moj vodič do snage. Danas znam da mi Dario nije neprijatelj, a mama nije kriva za odlazak mog oca. Neke iluzije stvaramo jer se bojimo istine – ali istina te jednom mora stresti, ili nikad nećeš znati tko si. I dok sjedim pod prozorom s pogledom na mahale, pitam se naglas: “Koliko nas misli da je sreća ono što je davno nestalo? Kako znati je li vrijeme da pustimo, ili da dalje tražimo?”