Izgubljeni brojevi, prekinute veze: Majčin dan koji više nije isti

“Gdje si sad opet stavila tu ceduljicu, mama?!” – glas mi je pukao kroz kuhinju u Sarajevu, baš na Majčin dan, dok je proljetna kiša prala prozore. Nije me ni pogledala dok je lagano prevrtala stare, požutjele papiriće s ladice – jedne od onih hrpa smiješno beskorisnih stvari kroz koje kopamo tražeći sreću. “Ne znam, možda u ormaru il’ kod kutije od lijekova…” šapnula je, i ta njena tišina iritirala me više nego išta.

Bila je to treća godina otkako je tata otišao, a moj bijes bio je poput zloslutne sjene – uvijek blizu, uvijek spreman preplaviti svaki razgovor o njemu. Nije se radilo o broju, naravno da nije. Nije se radilo čak ni o tati, ne u potpunosti. Radilo se o tome kako smo nestale, ona i ja – ona u svojoj šutnji, ja u svom vikanju.

Pogledala me, oči joj vlažne: “Da bar mogu popamtiti barem jedan broj. On je uvijek sve zapisivao… moji prsti se više tresu kad pišem.” Nisam to htjela čuti. Nisam htjela tu krhkost, nisam htjela nju tako slabom. “Zovi onda nekoga, pitaj Adisu ili Almu – netko sigurno ima zapisan taj broj!”

“Ne mogu stalno smetati ljudima, kćeri. I ovaj broj, kad ga izgubimo… kao da ga gubim drugi put. Kažu, kad ti nešto toliko znači, pamtiš ga. Al’ eto, nisam. Zar to znači da mi nije stalo?” – glas joj je bio napukao, riječi su joj bježale.

Nisam znala što da joj kažem. Nisam znala uopće zašto sam bila tako bijesna. Opet sam osjećala onu staru nemoć – gledala sam kroz prozor, kako igrači s igrališta pod kišom još uvijek ponekad vrisnu tatino ime, kao da će se vratiti samo ako dovoljno glasno dozovemo prošlost.

“Sjećaš li se kada si mi rekla da se ljudi ne gube samo kad umru?” upitala sam, tiho, skoro šapatom. Mama je sjela, ruke su joj padale niz bokove, kao kad joj neko oduzme zadnju snagu. “Sjećam, dušo. I sad to bolje shvaćam nego ikad.”

Nije bilo lako, niti će ikada biti. Nakon tatine smrti, kao da su svi ljudi iz našeg života odjednom dobili nova lica – brige su bile teže, jutra hladnija, ručkovi tihiji. Naš stan u sarajevskoj Novoj Grbavici bio je privilegija, ali svaki kutak mirisao je na njega. Svaka stvar koju pomaknemo osjećala se kao izdaja.

Moja mama nije znala kako sa mnom. Ja nisam znala kako s njom. Kroz prozor sam gledala susjedovu djecu, kako im majka, gospođa Vesna, dovikuje: “Ne zaboravite ponesite kišobrane!” Zavidjela sam toj lakoći, toj bezbrižnosti u glasovima koji nemaju rupu usred srca.

Prelazile smo danima kroz rutinu, ali baš na taj Majčin dan sve je isplivalo na površinu. Sjećaš li se, mama, kad smo zajedno tražile moju prvu simpatiju iz razreda, kad sam zaboravila njen broj pa smo zajedno obilazile pola mahale, pitale sve komšije? Tada si mi rekla: “Brojevi nisu važni, ljudi su važni. Ako ti je netko bitan, doći će, brojevi se izgube i pronađu, a ljudi moraju ostati.” Sada, tri godine nakon tatine sahrane, taj broj mi je bio sve – simbol svega što ne možemo izreći.

Te večeri, dok je kiša udarala jače, čula sam je kako šušti u hodniku. Tiho, gotovo nečujno, plakala je. Nisam ustala iz sobe. Nije ni ona mene zvala. Sve riječi bile su već izgovorene bez glasa.

Sljedeće jutro, stavila mi je šalicu kave na stol. “Znaš, Azra, prije nego je tvoj tata otišao, bio je bijesan na mene jer sam izgubila njegovu najdražu olovku. Tad mi je rekao da se ljudi ljute kad se osjećaju nemoćni, a ne jer im stvarno nešto znači sama stvar. Možda je tako i s tobom. Možda ti trebaš nekoga, a ne taj broj. Ja ti nisam on, ali tu sam.”

Nisam ni primijetila kako suze cure niz lice. Sjela sam do nje, naslonila glavu na njeno rame, prvi put nakon dugo vremena. “Bojim se da ću zaboraviti kako je zvučao. Bojim se da ćeš ti zaboraviti. Bojim se da ćeš ti otići pa da ću ostati sama, s tim glupim brojem koji ništa ne znači.”

Obuhvatila me rukom. “Nećeš ostati sama. Kad odeš, ja ću i dalje gledati tvoje olovke, tražiti tvoje ceduljice i čuvati svaki broj za tebe. Nisam najbolja u tome, ali mogu probati biti tu.”

Nema recepata za tugu, ni za bijes. Sve je krhko, pogotovo kad se radi o odnosu sa majkom – brojevi se izgube, a sve što treba ostati često je najteže uhvatiti. Od tog Majčinog dana dugo sam razmišljala: zašto nam je lakše vikati nego plakati, lakše tražiti stare brojeve nego izgovoriti stvarnu bol?

A vi, jeste li se ikada posvađali s nekim koga najviše volite oko gluposti, jer ste zapravo bili sami u svojoj tuzi? Da li ste imali hrabrosti reći istinu kad ste se bojali da će vas izdaja sjećanja potpuno slomiti?