Naći Put Između Polica: Bitka Svakodnevnice u Supermarketu

“Haloooo, gospođo? Samo malo, pustite da prođem — vidi, puna mi kolica!” začujem leđa nepoznatog mladića, dok pokušavam dohvatiti pakiranje kruha na najgornjoj polici. Osjećam kako mi lice zažari od srama i frustracije, dok mi koljena drhte, a ruke slabije nego nekada. Zovem se Ankica, imam 78 godina, umirovljenica sam iz Velike Gorice, i supermarketi su mi oduvijek bili mjesto gdje sam rado, s unučicom Lejlom, birala nektarine i sir. No, od svega nekoliko godina unazad, sve mi je postalo preveliki izazov – police su narasle, cijene skočile još više, a ljudi su postali nekako brži, nervozniji, kao da im dodir vremena curi niz prste.

Danas sam ujutro stajala, dugo, pred ladicom za lijekove, tražeći tablete protiv bolova, kada mi je Lejla prvi put rekla: “Baka, ti stvarno ne moraš više sama po dućanima. Reci, pa ja ću!” Ali, ponos je čudna zvijer — ubode te brže nego reuma. “Nije teško,” slagala sam joj blago, gledajući kako gleda na sat, žureći već na bus za fakultet. Ne zna ona da sama ta šetnja do trgovine meni znači više od svega: dokaz da još mogu. I tako, sa štapom i platnenom torbom, guram sama svako drugo jutro prema tom velikom, blještavom centru, gdje je svakom starom čovjeku kao meni – šah-mat već na ulazu.

Noge mi zapinju o gumene kvadratiće na podu, kolica škripuckaju, promatra me blagajnica Maja, ona sjećam se, iz osnovne škole je bila prijateljica mog sina. Nasmiješila sam joj se, ali ona je pogledala preko mene. Dojam sam, nestala sam u moru žurbe i skeniranja bar-kodova. Težak je osjećaj biti nevidljiv među policama koje rastu po svaku cijenu. Zastanem ipak, uzmem voće i sjetim se kako bi pokojni muž Franjo uvijek vikao s druge strane: “Ne kupuj one skupe banane! One domaće su slađe!”

Ruke mi klize niz naljepnice s popustom, dok tražim ono što nam je djeci drago za nedjeljni ručak, ali do tamo treba doći – a prolazi su sve uži, svaki drugi pretvoren u improvizirano skladište, s kolutima WC papira i reklamama da kupe “dva za jedan”. Igra hodanja postaje igra snalaženja. Par metara dalje, bračni par mojih godina, Zdenka i Mahir, tiho se raspravljaju – “Ne možeš preskočiti red, Zdenka! Imaš li ti obraza?” – “Mahire, žuri mi se na wc, vidiš kako me steže mokraćni!” Oboje su pogrbljeni, ali ponosno drže svaki svoj ceker.

Dijete na biciklu skoro naleti na moju štaku dok ga mama, Milena, gura pred sobom, ne osvrćući se ni tren. U toj gužvi osjećam se kao prepreka – kao nešto što smeta, kao grančica na putu brzih kotača, nečijih planova i popisa. Pomislim: “Zar smo toliko postali ‘višak’ svijetu čim pređemo sedamdesetu?”

Kada bih mogla birati, tražila bih samo nekoliko jednostavnih stvari: niže police, mjesto za sjesti i odmoriti, kolica s ručkom na mojoj visini, a možda i poneki dodatak na slušalice blagajnika – pa da me barem ne pitaju tri puta što sam rekla. Uspinjaču, tajnu vezu do mlijeka, jogurta i kruha, ili samo malo više strpljenja od onih novih generacija koji misle da stari ljudi egzistiraju samo u reklamama.

Istina je, starimo, ali još smo tu. Osjećam to svaki put kad doprem do blagajne, umorna, ali ponosna što sam ‘pobjedila’ cijeli taj trgovački teren. A opet, svaki put čujem isti šapat, misao koju dijelim sa svima starima – “Koliko još puta? Hoću li i sljedeći tjedan imati snage?” I svaka pomisao na to me rastuži, ali i razljuti: “Zar je toliko teško, u 2024., napraviti supermarket u kojem starije ne boli svaka nabavka?”

Maja mi ovog puta tiho šapne dok skenira kruh: “Vidim vas često sami, gospođo Ankice. Dajte, nekad me pozovite, pomognem oko polica!” Srce mi poskoči, ali odmah zakuca stvarnost: “Znate, ne želim smetati. Samo želim biti kao i svi drugi kupci.”

S pakiranjem namirnica krećem prema vratima, svjesna svih pogleda – nekih neugodno nestrpljivih, nekih iskreno zabrinutih, ali najviše onih koji gledaju kroz mene. Da li nas zaista tako lako mogu prebrisati iz kadra života? Moja Lejla možda neće razumjeti još dugo, ali jednom će doživjeti isti onaj osjećaj – kad i najobičnija stvar, poput kupovine, postane borba za dostojanstvo.

Dok sjedam na klupicu pred dućanom, gledam svoje ruke i pitam se: “Koliko nas ima koji svakodnevno vodimo ove male, nevidljive bitke? I kada će netko napokon čuti naš glas i pitati — što vam zapravo treba?”