“Ako bismo imali dijete, sve bi bilo drugačije!” – Suprugov izgovor i moja borba s realnošću

„Opet kasniš s režijama, Ariana… Jesmo li se dogovorili da ćeš ti paziti na to?“ Marko je nervozno prelistavao papire na stolu. Zvuk njegovog glasa bio mi poput hladne vode po licu. U tom je trenutku kroz prozor naše male zagrebačke garsonijere dopirao miris kiše, a ja sam u sebi vrtjela stotine izgovora, ali znao je, znala sam – novca nema dovoljno.

„Znaš da se trudim, ali ovo dvoje što zarađujemo jedva pokriva osnovno. Možda bi mogao pokušati naći bolji posao? Ili barem dodatni posao, kao što Jasmin radi subotama na teretu?“ zamolila sam, nadajući se makar kratkom osjećaju olakšanja. Marko je zastao na sekundu, pa uzeo gutljaj kave.

„Da imamo dijete, vjeruj mi, sve bi bilo drugačije. Imao bih za šta se boriti. Ovo sada… nema svrhe. Radim satima, dođem umoran, a ni zbog čega. Nitko nas ne čeka doma osim tebe i… televizora.“

To me pogodilo dublje nego što sam ikad priznala. Osjetila sam bijes jer sam mu se činila premalo. Zar naša ljubav, naše partnerstvo, nije dovoljno vrijedno borbe?

Nisam mu odmah odgovorila, ali u meni je ključalo. Sjetila sam se sinoćnjeg razgovora na Messengeru s Marinom iz Sarajeva, koja me uvjeravala da svi muškarci na Balkanu imaju svoju „žarulju“ koja se upali tek s djetetom, i kako je ona s Damirom prošla isto, ali sada s dvoje djece i dalje sama diže kreditne rate.

Pogledala sam Marka u oči i tiho pitala: „A što ako dijete nikad ne dođe? A što ako ne možemo? Hoćeš li tada naći drugi smisao?“

Šutnja, tupa i teška, preplavila je prostoriju. Odjednom je TV u pozadini zvučao glasnije od ikad. Kroz glavu mi je prolazilo: Što ako ovu borbu vodim uzalud? Što ako njega nikad ne pokrene ni moja ljubav, ni naši zajednički planovi?

On je izbjegavao moj uporan pogled, ustao je i obukao jaknu. „Idem prošetati. Hladno mi je ovdje.“ Znala sam da ne misli samo na grijanje. Vrata su zalupila, a ja sam ostala sama sa svojim mislima i praznim stolom.

Nazvala sam mamu u Mostaru, krila sam drhtanje glasa: „Mama… je li tebi tata ikada rekao da bi se više trudio zbog mene?“

„Sine, muškarci na Balkanu često misle da su im djeca dokaz da vrijede, ali vjeruj, da čovjek nije naučio boriti se za ženu, neće znati ni za dijete.“

Osjetila sam knedlu u grlu. Vrtila sam film unatrag, dan kad smo Marko i ja prvi put spavali na luftiću na podu, jer nismo imali za krevet. Oboje smo tada imali snove, pričali smo o putovanjima, otvaranju kafića… I tada sam mislila da ću ga podržati u svemu, koliko god teško bilo. Ali, kad su godine počele vraćati kredit i kad je posao, moj u školi, njegov u skladištu, postao svakodnevica, osjetila sam tu gorčinu – naš život postao je čekanje boljeg, ali nitko od nas ne zna odakle će to bolje doći.

Večer je brzo pala, Marko se vratio, mirisao je na cigarete i kišu. Sjeo je kraj mene, nije rekao ni riječ, ali stavio mi je ruku na rame. Ne sjećam se kad smo zadnji put tako sjedili. Nakon par minuta tišine, progovorio je:

„Znaš, nije da ne želim… Samo… sve ovo, kao da nas je pojelo. Možda mi je lakše zamišljati dijete jer to znači novi početak.“

Suzdržavala sam suze, ali one su same tekle. „A što sam ja onda, Marko? Što ti ja predstavljam?“

Njegove oči su bile iskrene, ali umorne, baš kao i moje. „Ti si najbolji dio mog života, ali bojim se da to nije dovoljno da promijenim sebe. Oprosti mi.“

Zašutjeli smo, osjećala sam srce kako lupa dok sam pokušavala skupiti snage za nastavak. Sljedeće dane proživljavali smo rutinski – ja s djecom u školi, razmišljajući hoće li moj razred, gdje su i djeca iz obitelji koje nemaju puno, jednog dana imati vlastite Marke i Arianine, ili će naučiti boriti se za ljubav, za sebe. Marko je šutio više nego ikad. Za vikend smo ručali kod mamine susjede Zorice. Svi su pitali kad će beba, a meni se činilo kao da ih ponovno lažem: „Radimo na tome, polako.“

Tri mjeseca kasnije, nisu se promijenile ni financije, ni Markova motivacija. Jedino što se promijenilo bila sam ja. Počela sam razmišljati o tome da zaslužujem više. Prvi put nisam osjećala krivnju kad sam pomislila: A možda, ako on ne pronađe motivaciju u meni, možda ni dijete neće biti rješenje.

Pred zoru sam ga pitala – onako, tiho, dok je još spavao: „Bih li ja trebala biti tvoja motivacija? Zar dvjesto razloga koje imaš – mene, naša obećanja, naši snovi – nisu dovoljni?“

Tko zna, možda nije pitanje tko daje više ili tko se više trudi. Možda je pravo pitanje: koliko dugo mogu čekati da on pronađe ono što meni nedostaje cijelo vrijeme? Što biste vi učinili da ste u mojoj koži? Da li je stvarno dijete rješenje ili samo bijeg od onoga što već sada ne funkcionira?