Nakon šezdesete: Deset stvari kojih sam se odrekao i žaljenja koja su me proganjala

„Jesi li siguran, tata?“ Vedrana me gledala onim istim očima kao kada je prije dvadeset godina prvi put otišla u Njemačku, a ja nisam imao snage ni riječi prozboriti. Sad, s mojih šezdeset i tri, kuhinjski stol bio je pretrpan medicinskim nalazima, računima i starim albumima iz mladosti. Moje ruke su drhtale dok sam prebirao po njima, a osjetio sam kako mi srce tuče negdje duboko, iza svih tih prešućenih riječi i propuštenih zagrljaja.

Prva stvar koje sam se odrekao bila je – bicikl. Stari Rog, plavi, s ogrebotinama i iskrivljenim volanom. Bio je moj svakodnevni saputnik do mamine grobnice, do rijeke Save, do bakine vikendice u Novom Travniku. Kada sam ga poklonio susjedovom malom Sarajevu, osjećao sam slobodu, ali i rupu. Jer više nisam imao izgovor da odlutam i ostanem sam, van doma i svih problema. „Šta će mi više, star sam“, rekao sam sebi tada. Ali nitko nije pitao je li starost kraj za male radosti ili za bijeg?

Onda sam zatvorio stari radionicu. Tu su mi, miris drva i zvuk čekića, ispunjavali sve praznine što su ostale nakon Biserine smrti. Kad se njen glas utoči u tišinu radionice, znao sam da mogu izdržati i najgore dane. Djecu nije zanimala, prašina ih je gušila, ni unuče Matej nije htio ni za šta tu raditi. Dao sam ključ Hajrudinu, majstoru s kata iznad. Zamišljao sam kako će tu opet biti života. Tek kasnije, kad mirisi njegovih cigara potisnu moje mirise prošlosti, shvatio sam da sam još jednom prodavao uspomene.

Odrekao sam se i stare grupe prijatelja iz školskih dana. Prestali smo se nalaziti utorkom na šah, rekli smo da nas pritiska zdravlje i vrijeme, ali prava istina bila je u mojim riječima: „Nema više šta novo da se kaže.“ Teško je podnositi tišinu nas staraca, tišinu koja bruji jače od svakog moždanog udara. Sad, kad ih ponekog sretnem na tržnici, pogled nam bježi prema kutijama povrća, umjesto u ono što izgubismo.

Na četvrtom mjestu, prestao sam pjevati na obiteljskim okupljanjima. Glas mi je postao hrapav nakon moždanog, osjećao sam sram. Najviše me boljelo kad sam čuo malenog Frana, unuka, kako pita: „Dida, što si tužan?“ Nisam imao pjesme, a nisam imao ni odgovora.

Dao sam i svoju staru kolekciju knjiga. One se nisu uklapale u novi namještaj, ni u moderne police Vedraninog stana. Dao sam ih biblioteci, a ostao bez mirisa priče, bez priče o Hilji, Senu i Snježani – ljudima koje sam poznavao samo među stranicama. I tek tada sam shvatio koliko sam volio te nepoznate živote kada je vlastiti počeo tiho gasiti.

Šesto, prestao sam pisati pisma. Ranije, meni je olovka bila terapija, svaki papir male smrti koje sam sabirao, pogotovo kada su me ljubavi i poslodavci odbijali. Papiri su nestajali s vremenom – ostale su poruke na mobitelu, kratke, suhoparne, bez onih dugačkih rečenica poput „Sanjao sam te sinoć, kao da si došla iz moje stare škole iz Sarajeva.“

Sedmo, odrekao sam se plantaže višnje iza kuće. Godinama sam s Đulom bereo, kuhao rakiju svake jeseni, smijali se prvim mrazevima. Kad je ona otišla u dom, a ja ostao bez leđa, prodao sam zemlju jednom čovjeku iz Viteza. Sad kad prolazim, gledam kako novi vlasnik kopa po mojoj zemlji, ali ne kopa moje uspomene.

Osmo, napustio sam i domovinu barem nakratko. Kad me Vedrana povukla u Osijek kod sebe, sve je bilo sterilno, bijelo, bez mirisa stare Bosne, bez zvukova noćnih pijetlova i bez susjeda koji vikendom peku janjce. „Tata, moraš zbog zdravlja.“ Svi su govorili. Ne znaju oni da se zdravlje ne liječi samo tabletama, nego i pijeskom pod noktima i pjesmom ispod prozora.

Deveto odricanje, možda najteže, bilo je odustati od vlastitih snova o zavarivanju starih motora. Mislio sam da ću u penziji praviti čuda, spojiti stare dijelove u nove strojeve. Više ne vidim dobro, ruke mi se tresu. Motori sada hrđaju pod ceradama, a kad god padne kiša, osjećam sram, kao da sam izdao mladog sebe.

Deseto – najgore – odustao sam od pokušaja pomirenja sa sestrom Ankom. Posvađali smo se oko nasljedstva kuće u Žepču, a riječi su bile teže od kamenja. Pokušao sam joj slati poruke, započeo sam hiljadu puta razgovor u glavi, ali nikad nisam pokucao na njena vrata. Sada starim, a ona stari uz mene – a između nas praznina od dva života i hiljadu propalih riječi.

Sad, dok sjedim ovdje i gledam kako mi sunce pada kroz prozor na šaku prošaranih ruku, pokušavam shvatiti što mi je sve to donijelo. Bili su mi rekli „Olakšat ćeš sebi, rastereti se“, a danas nosim žaljenje kao najteži kamen. „Šta me je, uopće, koštalo vratiti se barem po jedan biciklistički krug, jedno pismo, jedan stari šahovski dvoboj? I je li ikadhijedna od tih odluka bila vrijedna trenutne tišine koju sad moram slušati svaki dan?“