Majka u parku: Kad su mi rekli da prestanem dojiti svoje dijete
“Zar vas nije sram?” začula sam glas iznad sebe, dok sam pokušavala smiriti Lejlu koja je nervozno tražila dojku. Sunce je grijalo, park je bio pun djece, smijeha i mirisa svježe pokošene trave. Nisam ni primijetila ženu koja mi se približavala, dok nije stala tik ispred mene, ruku prekriženih na prsima, pogleda punog osude.
“Molim?” odgovorila sam, pokušavajući ostati smirena, iako sam već osjećala kako mi obrazi gore. Lejla je bila gladna, a ja sam bila iscrpljena nakon neprospavane noći. Nisam imala snage za rasprave, ali nisam ni planirala odustati.
“Ovdje ima djece! Zar ne možete to raditi kod kuće? Svi vas gledaju!” nastavila je, glasom koji je bio dovoljno glasan da privuče pažnju još nekoliko prolaznika. Pogledala sam oko sebe – neki su se pravili da ne čuju, drugi su šaptali, a treći su otvoreno zurili u mene, kao da sam učinila nešto sramotno.
“Gospođo, moje dijete je gladno. Dojim je jer joj je to potrebno. Ako vas smeta, slobodno se udaljite,” odgovorila sam, pokušavajući zadržati dostojanstvo. Ali ona nije odustajala.
“To je nepristojno! Postoje pravila ponašanja!”
U tom trenutku, osjetila sam kako mi se u grudima skuplja bijes. Sjetila sam se svih onih trenutaka kad sam se osjećala posramljeno jer sam bila majka – kad su me gledali s podsmijehom jer sam dojila u kafiću, kad su mi u tramvaju rekli da zauzimam previše mjesta s kolicima, kad su mi u Domu zdravlja rekli da previše brinem. Sjetila sam se i svoje mame, kako mi je pričala da su žene u njezino vrijeme dojile gdje god su stigle, bez straha od osude.
“Pravila ponašanja?” ponovila sam, sada već glasnije. “Pravila ponašanja su da ne ostavljamo gladnu bebu! Pravila ponašanja su da podržavamo majke, a ne da ih posramljujemo!”
Osjetila sam kako mi glas podrhtava, ali nisam htjela pokazati slabost. Lejla je u tom trenutku zaspala na mojoj dojci, mirna i spokojna, kao da je cijeli svijet nestao. Pogledala sam ženu ravno u oči.
“Možda ste vi zaboravili kako je to biti majka, ali ja nisam. I neću dozvoliti da me itko posrami zbog toga što hranim svoje dijete. Ako vam smeta, vi se maknite. Ja ostajem ovdje.”
Žena je nešto promrmljala i udaljila se, ali osjećala sam poglede na sebi još dugo nakon toga. Neki su mi se nasmiješili, neki su okrenuli glavu, ali najviše me pogodila tišina – ona tišina koja govori više od riječi, ona tišina koja ti jasno daje do znanja da nisi dobrodošla, da si prekršila neko nepisano pravilo.
Kad sam došla kući, ispričala sam sve mužu, Amiru. Sjeo je pored mene, zagrlio me i rekao: “Nisi sama. Znaš da si napravila pravu stvar.”
Ali nisam mogla prestati razmišljati o tome. Otvorila sam Facebook i napisala status: “Danas su me u parku pokušali posramiti jer sam dojila svoju bebu. Neću se skrivati. Neću se sramiti. Dojenje je ljubav, nije sramota. Podržite majke, ne sudite ih.”
Nisam očekivala ništa posebno, ali status je u nekoliko sati prikupio stotine komentara. Javljale su mi se žene iz cijele Bosne i Hrvatske, dijelile svoje priče, svoje borbe, svoje pobjede i poraze. Neke su mi pisale kako su i same doživjele slične situacije, kako su ih tjerali iz restorana, s autobusnih stanica, pa čak i iz crkve. Drugi su mi pisali da sam hrabra, da sam im dala snagu da i same progovore.
Ali bilo je i onih koji su me napadali. “Nije mjesto za to!” “Imaš kuću!” “Što će djeca misliti?” Čitala sam te komentare i osjećala kako mi se srce steže, ali nisam odustajala. Odgovarala sam svima, mirno i dostojanstveno, objašnjavajući da je dojenje prirodno, da je to pravo svake majke i svakog djeteta.
Jedne večeri, dok sam uspavljivala Lejlu, stigla mi je poruka od žene iz Splita: “Hvala ti što si progovorila. Ja sam se uvijek skrivala, ali više neću. Tvoja priča mi je dala snagu.”
Tada sam shvatila da nisam sama. Da nas ima mnogo. Da svaka od nas nosi svoju borbu, svoje strahove i svoje snove. Da svaka od nas želi samo najbolje za svoje dijete. I da je vrijeme da prestanemo šutjeti.
Nekoliko dana kasnije, dok sam opet sjedila u istom parku, prišla mi je starija gospođa. Sjela je pored mene, pogledala Lejlu i tiho rekla: “I ja sam svoje troje dojila na ovoj klupi. Neka te nije sram. Budi ponosna.”
Osjetila sam suze u očima, ali ovaj put to nisu bile suze srama, nego ponosa. Pogledala sam Lejlu, pa nebo iznad Sarajeva, i pomislila: Možda ne mogu promijeniti svijet, ali mogu promijeniti način na koji gledam sebe. I možda, samo možda, mogu pomoći nekoj drugoj ženi da se ne osjeća sama.
Pitam se, koliko nas još mora proći kroz isto da bi društvo shvatilo – dojenje nije sramota, nego ljubav? Hoćemo li ikada biti dovoljno hrabri da podržimo jedni druge, umjesto da sudimo?