Automatizacija umjesto ljubavi: Kako sam zamijenio suprugu perilicom suđa i ostao sam

“Jesi li siguran da ti ne treba ništa osim tih tvojih mašina?” pitala me Jasmina, dok je stajala na pragu, s torbom u ruci i suzama u očima. Nije to bio prvi put da smo se svađali zbog mog opsesivnog odnosa prema tehnologiji, ali ovaj put je bilo drugačije. Ovaj put je zaista odlazila.

Sjedio sam za stolom, gledao u ekran svog laptopa, dok je perilica suđa tiho brujala u pozadini. “Jasmina, sve je pod kontrolom. Sve što nam treba je ovdje. Ne moramo se više mučiti oko kućanskih poslova, sve je automatizirano. Možemo se konačno posvetiti sebi, svojim hobijima, poslu…” pokušao sam joj objasniti, ali ona je samo odmahivala glavom. “Sebi? Ili ti sebi?” prošaptala je, a onda je izašla, ostavljajući za sobom miris parfema i osjećaj praznine koji se širio po stanu kao hladan propuh.

Nisam odmah shvatio što sam izgubio. Prvih nekoliko dana uživao sam u tišini. Nije bilo prepirki oko toga tko će oprati suđe, tko će usisati, tko će skuhati kavu. Sve sam to prepustio svojim vjernim pomagačima: perilici, robotskom usisavaču, aparatu za kavu s timerom. Čak sam kupio i pametnu pećnicu koja je sama znala kad je burek gotov. Prijatelji su mi se divili: “Vidi ga, Emir, živi kao u budućnosti!”

Ali budućnost je bila hladna. Nakon nekoliko tjedana, shvatio sam da mi nedostaje nešto što nijedna mašina ne može dati. Nedostajali su mi Jasminini komentari dok kuhamo zajedno, njezin smijeh kad mi nešto zagori, njezino nezadovoljstvo kad ne pospremim za sobom. Nedostajala mi je čak i njezina ljutnja. Sada, kad bi mi nešto palo na pod, robotski usisavač bi to pokupio, ali nije bilo nikoga tko bi mi dobacio pogled ili dobacio šalu.

Jedne večeri, dok sam sjedio sam za stolom, gledajući u tanjur koji je automatska perilica upravo oprala, sjetio sam se kako je Jasmina uvijek voljela da zajedno peremo suđe. “To je naš mali ritual,” govorila bi. “Tu pričamo o svemu što nas muči.” Sada sam pričao sam sa sobom, a jedini odgovor bio je tihi šum mašina.

Pokušao sam popuniti prazninu. Pozvao sam prijatelje na večeru, ali svi su imali svoje obaveze, djecu, supruge, muževe. “Znaš kako je, Emir, nema se vremena za izlaske kao nekad,” govorio bi mi Dario, moj stari prijatelj iz Sarajeva. “Ali hajde, dođi ti kod nas, Jasmina je uvijek dobrodošla!” Nisam imao srca reći mu da Jasmina više nije tu.

Počeo sam primjećivati sitnice koje sam prije uzimao zdravo za gotovo. Nije bilo više onih malih poruka na frižideru: “Kupiti mlijeko!” ili “Volim te, sretno na poslu!” Nije bilo više mirisa svježe kave ujutro, jer aparat je radio na timer, ali nije znao da ja volim kavu malo jaču kad sam loše spavao. Nije bilo više zagrljaja kad dođem kući umoran, samo hladan zrak i tišina.

Jednog dana, dok sam sjedio na balkonu, gledajući kako kiša pada po praznim ulicama Zagreba, sjetio sam se razgovora koji sam vodio s ocem prije mnogo godina. “Sine, možeš imati sve na svijetu, ali ako nemaš s kim to podijeliti, nemaš ništa.” Tada sam mislio da pretjeruje, da je to samo još jedna od onih starih izreka koje roditelji vole ponavljati. Sada sam znao da je bio u pravu.

Pokušao sam nazvati Jasminu. Nije se javljala. Poslao sam joj poruku: “Nedostaješ mi. Sve ove mašine ne mogu zamijeniti tebe.” Nije odgovorila. Dani su prolazili, a ja sam sve više tonuo u rutinu. Automatizacija je preuzela moj život, ali nije mogla ispuniti moju dušu.

Jedne večeri, dok sam gledao stare slike na mobitelu, naišao sam na fotografiju s našeg putovanja u Mostar. Jasmina se smijala, a ja sam je držao za ruku. Sjetio sam se kako smo se tada posvađali oko toga gdje ćemo jesti, ali na kraju smo završili u nekoj maloj ćevabdžinici, smijući se i pričajući do kasno u noć. Tada sam shvatio – sva ta nesavršenstva, ti mali trenuci neslaganja, zapravo su ono što čini život stvarnim. Mašine ne prigovaraju, ne svađaju se, ali ni ne vole.

Počeo sam izlaziti iz kuće, šetati po kvartu, razgovarati s ljudima. U trgovini sam sreo staru susjedu, gospođu Ankicu. “Gdje ti je Jasmina, dugo je nisam vidjela?” upitala me. “Otišla je,” odgovorio sam tiho. “A joj, sinko, nije život u mašinama, nego u ljudima,” rekla je i potapšala me po ramenu. Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.

Nakon nekoliko mjeseci, skupio sam hrabrost i otišao do Jasmininog stana. Otvorila mi je vrata, iznenađena. “Što radiš ovdje, Emir?” upitala je. “Došao sam ti reći da sam pogriješio. Sve te mašine, svi ti uređaji… ništa od toga ne vrijedi bez tebe. Nedostaješ mi. Nedostaje mi tvoja prisutnost, tvoj glas, tvoja ljutnja, tvoj smijeh. Sve ono što nijedna tehnologija ne može zamijeniti.”

Gledala me dugo, šutjela. “Emire, nije stvar u mašinama. Stvar je u tome što si zaboravio da sam ja tvoj partner, a ne još jedan uređaj koji trebaš programirati. Želim biti s tobom, ali želim da me vidiš, da me čuješ, da me voliš, a ne da me zamijeniš nečim što ne može osjećati.”

Nisam znao što reći. Samo sam stajao tamo, osjećajući se kao dijete koje je izgubilo najdražu igračku. “Hoćeš li mi dati još jednu priliku?” upitao sam tiho. Jasmina je duboko uzdahnula. “Vidjet ćemo, Emire. Ali moraš se promijeniti. Moraš naučiti da je život više od automatizacije. Moraš naučiti biti čovjek.”

Vratio sam se kući, ali ovaj put sam isključio sve uređaje. Sjeo sam za stol, u tišini, i razmišljao o svemu što sam izgubio. Počeo sam pisati pismo Jasmini, rukom, kao nekad. Počeo sam razgovarati s ljudima, slušati njihove priče, dijeliti svoje. Počeo sam ponovno učiti što znači biti prisutan, biti partner, biti čovjek.

Danas, kad pogledam sve te uređaje, shvaćam da su oni tu da nam olakšaju život, ali ne i da ga ispune. Prava vrijednost je u ljudima, u odnosima, u nesavršenstvima koja nas čine stvarnima.

Ponekad se pitam: Jesmo li toliko žudjeli za savršenstvom da smo zaboravili koliko je lijepa ljudska nesavršenost? Može li tehnologija ikada zamijeniti toplinu ljudskog dodira, iskrenu riječ, pogled pun razumijevanja? Što vi mislite – gdje je granica između olakšanja i otuđenja?