“Brat mi je uzeo dom iz djetinjstva – sad mi traži najam kao da sam strankinja”
“Znaš, Amela, nije više isto. Sad je sve na meni. Moraš plaćati najam ako želiš ostati.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam sjedila na drvenoj verandi naše stare kuće u predgrađu Sarajeva. Kuća je mirisala na djetinjstvo – na maminu pitu i tatin duhan, na kišu koja je kapala niz prozor dok smo brat Emir i ja učili za školu. Sada, nakon što su roditelji otišli, ostala sam sama s uspomenama i bratom koji je preko noći postao vlasnik svega.
“Emire, pa znaš da nemam gdje. Ovo je moj dom!” glas mi je zadrhtao, ali on je samo slegnuo ramenima.
“Nisi ti mala više. Svi imaju svoje probleme. Ja imam kredit, djeca, žena… Ne mogu ti dati sve džaba.”
Gledala sam ga kao stranca. On, koji je nekad skrivao bombone u džepu da me razveseli kad dobijem jedinicu iz matematike. On, koji me štitio od djece iz susjedstva kad su me zadirkivali zbog naočala. Sada je predamnom stajao čovjek koji računa svaku marku i gleda me kao teret.
Nisam imala snage raspravljati. Povukla sam se u svoju sobu – onu istu u kojoj sam plakala zbog prve ljubavi, šivala haljinu za maturalnu zabavu i sanjala o boljem životu. Zidovi su još uvijek bili puni mojih crteža, a na polici su stajale knjige koje sam naslijedila od mame. Sve je bilo isto, a opet ništa više nije pripadalo meni.
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako vjetar nosi lišće po dvorištu i razmišljala o svemu što smo prošli kao obitelj. Sjetila sam se dana kad smo svi zajedno sjeli za stol, kad su problemi bili mali i rješavali se uz šalicu kave i smijeh. Sada je između mene i Emira zjapila praznina koju ni sjećanja nisu mogla premostiti.
Sljedećih dana pokušavala sam razgovarati s njim. “Emire, hajde da se dogovorimo… Znaš da radim pola radnog vremena u knjižari, ne mogu platiti puno…”
On bi samo odmahnuo rukom: “Amela, ja ne mogu drugačije. Ako nećeš ti, ima ko hoće. Znaš koliko ljudi traži stan?”
Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu. Svaki put kad bih prošla hodnikom, imala sam osjećaj da hodam po tuđem teritoriju. Emir je sve češće dolazio s papirima, računima, pričao o renovaciji, o tome kako bi možda mogao iznajmiti sobu studentima iz Mostara ili Tuzle.
Jedne večeri došla je njegova supruga Sanela. Sjela je nasuprot mene i tiho rekla: “Amela, znaš da te volimo, ali vremena su teška. I nama treba svaki dinar. Možda bi bilo bolje da nađeš nešto svoje?”
Pogledala sam je bez riječi. Kako da im objasnim da nemam ništa svoje? Da sam sve što imam ostavila ovdje – u ovoj kući, u ovom dvorištu gdje smo sadili ruže s mamom i pravili snješka zimi? Da nemam ni muža ni djecu ni sigurnost kakvu oni imaju?
Počela sam tražiti stanove po oglasima. Cijene su bile previsoke za moju plaću. Prijateljica Lejla nudila mi je kauč kod sebe dok ne nađem nešto pristojno.
“Ne mogu vjerovati da ti brat to radi!” rekla je jednog dana dok smo pile kafu u njenoj maloj kuhinji na Grbavici.
“Ni ja… Ali valjda novac mijenja ljude,” odgovorila sam tiho.
U međuvremenu, Emir je počeo dovoditi potencijalne podstanare da razgledaju kuću. Jedan mladi par iz Splita gledao je moju sobu kao investiciju – “Ovdje bismo mogli staviti dječji krevetić,” rekla je djevojka veselo.
Osjećala sam kako mi srce puca. Moj život se pretvarao u tuđu priču.
Jedne večeri skupila sam hrabrost i sjela s Emirom za stol.
“Emire, znaš li ti što ova kuća znači meni? Znaš li koliko boli kad me gledaš kao stranca?”
Pogledao me umorno: “Znam, Amela… Ali život nije bajka. Svi moramo preživjeti.”
“A gdje je obitelj u svemu tome? Gdje su naši roditelji koji su nas učili da dijelimo sve?”
Nije odgovorio. Samo je ustao i otišao u svoju sobu.
Te noći spakirala sam nekoliko stvari – stare fotografije, mamin šal, knjige koje nisam mogla ostaviti. Ostatak sam ostavila iza sebe.
Preselila sam kod Lejle na kauč. Svaki dan prolazim pored naše kuće i gledam kako novi ljudi unose svoje stvari kroz vrata koja su nekad bila samo naša.
Ponekad se pitam – jesmo li mi Balkanci stvarno toliko vezani za kuću i zemlju ili samo za uspomene koje nas drže na okupu? I što vrijedi obitelj ako nas novac može tako lako razdvojiti?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li dom ono što piše u zemljišnim knjigama ili ono što nosimo u srcu?