Nova godina u Sarajevu: između vatrometa i tišine koja para dušu
“Jesi li ti normalna, Amra? Zar ti je teško barem večeras biti normalna žena?” Damirov glas parao je tišinu stana, dok su vani pucali vatrometi i ljudi slavili. Stajala sam naslonjena na prozor, gledajući kako se svjetla razlijevaju iznad Sarajeva, a u meni je sve pucalo. “Ne mogu više, Damire. Ne mogu se smijati kad mi nije do smijeha. Ne mogu glumiti sreću dok mi duša vrišti.”
On je stajao nasred dnevnog boravka, u novoj košulji koju sam mu kupila za Božić, s čašom vina u ruci. Bio je savršen domaćin, uvijek spreman za šalu, uvijek u centru pažnje. Svi su ga voljeli. Svi, osim mene, koja sam znala koliko je umoran kad se ugase svjetla i nestane publike. “Svi čekaju da izađemo! Ajde, Amra, ne budi dosadna. Nova je godina, pobogu!” Njegove riječi su me boljele više nego što bi priznao. Nisam bila dosadna, bila sam umorna. Umorna od glume, od lažnog osmijeha, od pokušaja da budem žena kakvu je on želio.
Sjećam se kad smo se upoznali na Baščaršiji, prije sedam godina. Bio je sunčan dan, a on je nosio onaj smiješni šešir i pričao viceve konobarici. Smijala sam se tada, iskreno, iz srca. Voljela sam njegovu energiju, njegovu želju da život bude zabava. Ali sada, nakon godina zajedničkog života, ta energija me gušila. “Znaš li koliko sam se trudila da sve bude savršeno večeras?” upitala sam ga tiho, gotovo šaptom. “Sve sam pripremila, pozvala tvoje prijatelje, skuhala ono što voliš… A ti… Ti ni ne vidiš mene. Samo vidiš publiku.”
Damir je slegnuo ramenima, kao da mu je svejedno. “Ne dramatiziraj. Svi parovi se svađaju. Hajde, popij nešto, opusti se.”
Ali nisam mogla. Osjećala sam se kao duh u vlastitom domu. Njegova sestra, Lejla, već je tri puta zvala da pita gdje smo. Njegov najbolji prijatelj, Emir, slao je poruke: “Brate, gdje ste? Počinjemo!” Svi su čekali da Damir dođe i zabavi ih. Nitko nije pitao kako sam ja.
Sjetila sam se svoje majke, kako je uvijek govorila: “Amra, ne žrtvuj se za tuđe snove. Tvoji su isto važni.” Ali kako da to objasnim Damiru? Kako da mu kažem da mi je dosta lažnih osmijeha, da želim mir, tišinu, večeru u dvoje, bez buke i maski?
“Idem sama,” rekla sam iznenada, hvatajući kaput. “Ne mogu večeras. Ne mogu više.”
Damir je ostao zatečen. “Kuda ćeš? Svi čekaju!”
“Neka čekaju. Ja više ne mogu čekati da me primijetiš.”
Izašla sam na hladan zrak, dok su mi suze ledile obraze. Grad je bio prepun ljudi, smijeha, pjesme. Ali ja sam hodala sama, osjećajući se kao da sam jedina osoba na svijetu. Prolazila sam pored skupina koje su pjevale “Pukni zoro”, pored djece koja su trčala za petardama, pored staraca koji su šutke gledali vatromet. Svi su imali nekoga, a ja sam imala samo sebe.
Sjetila sam se kako sam kao dijete voljela Novu godinu. Mama bi pekla pitu, tata bi puštao stare ploče, a ja bih satima gledala kroz prozor, zamišljajući da svaki vatromet nosi novu želju. Gdje su nestale te želje? Kad sam prestala sanjati?
Telefon mi je neprestano zvonio. Damir, Lejla, Emir. Nisam se javljala. Sjela sam na klupu kod Vijećnice, gledala kako Miljacka teče i pitala se: “Je li ovo kraj? Ili tek početak nečega što sam trebala davno napraviti?”
Nakon pola sata, Damir je došao. Sjeo je pored mene, bez riječi. Nije više bio onaj veseli zabavljač. Bio je samo čovjek, umoran, zbunjen, možda i uplašen. “Amra…” počeo je, ali nisam ga pustila da završi.
“Znaš li koliko sam puta poželjela da me samo zagrliš, bez riječi? Da ne moraš biti glavni, da ne moraš biti duša svake zabave? Da budemo samo ti i ja, bez publike?”
Damir je šutio. Prvi put u sedam godina, nije imao odgovor. Samo je sjeo bliže i stavio ruku na moju. “Ne znam kako da budem drugačiji, Amra. Cijeli život sam bio takav.”
“A ja cijeli život čekam da me netko vidi. Da budem važna, makar samo jednu noć.”
Vatromet je eksplodirao iznad nas, osvjetljavajući nam lica. Ljudi su vikali, slavili, ljubili se. Mi smo sjedili u tišini, svatko sa svojim mislima. Možda je to bio prvi put da smo zaista bili iskreni jedno prema drugom.
“Hoćeš li se vratiti sa mnom?” pitao je tiho.
“Hoću, ali samo ako obećaš da ćemo pokušati biti iskreni. Da nećemo više glumiti. Da ćemo slaviti male stvari, ne samo velike fešte.”
Damir je klimnuo glavom. “Pokušat ću. Zbog tebe. Zbog nas.”
Vratili smo se kući, bez buke, bez publike. Samo nas dvoje, s novom nadom. Možda je ova Nova godina bila početak nečega boljeg. Možda je trebalo da sve pukne, da bismo se napokon čuli.
Ponekad se pitam: Koliko nas živi za tuđe snove, a zaboravlja svoje? Koliko nas se boji tišine, a zapravo nam je najpotrebnija? Što vi mislite – je li bolje ostati u lažnoj harmoniji ili riskirati sve zbog istine?