Ona koju su se stidjeli – Priča o neugodnoj kćeri iz malog grada
“Opet si nešto šila? Hajde, Sabina, pogledaj se! Ko će tebe takvu?” – majčin glas odjekuje kuhinjom dok mi iz ruku istrgne komad tkanine. Osjećam kako mi obrazi gore od srama, ali i bijesa. “Nije to za nas, dijete. Mi smo obični ljudi. Šta će ti te tvoje gluposti?”
Sjedim za starim Singerom koji je pripadao mojoj nani, jedinoj osobi koja me ikad podržala. Sjećam se njenih riječi: “Sabina, tvoja mašta je dar, ne prokletstvo.” Ali nana je umrla prije dvije godine, a s njom i posljednji tračak razumijevanja u ovoj kući.
Moj otac, Mehmed, samo šuti. Gleda kroz prozor, kao da ga se ništa ne tiče. Sestra Amra me gleda s podsmijehom dok na Instagramu lajka slike djevojaka iz Sarajeva, dotjeranih i savršenih. “Vidi ovu haljinu! E to je moda, a ne tvoje krpe!” – dobacuje mi.
U školi sam uvijek bila ona čudna. Dok su druge djevojke maštale o udaji ili odlasku u Njemačku, ja sam crtala haljine po marginama sveski. Profesorica likovnog, gospođa Jadranka, jedina je primijetila moj talent. “Sabina, imaš oko za detalje. Ne odustaj od sebe,” šapnula mi je jednom nakon časa.
Ali kako ne odustati kad te vlastita majka gleda kao sramotu? Kad komšije šapuću: “Ona mala od Mehmeda opet nešto šije… Ko zna šta će od nje biti.”
Jedne noći, dok su svi spavali, šaputala sam sama sebi: “Sabina, moraš pobjeći. Ovdje nikad nećeš biti svoja.”
Ali gdje da idem? Nemam novca, nemam podršku. Imam samo snove i stare škare.
Jednog dana u proljeće, stiglo je pismo iz Sarajeva – primljena sam na Akademiju likovnih umjetnosti! Srce mi je lupalo kao ludo. Trčim kući s pismom u ruci, ali majka ga ni ne pogleda. “Ko će to platiti? Nemaš ti šta tražiti tamo!”
Otac i dalje šuti. Amra se smije: “Vidi je, misli da će biti neka dizajnerica! Hajde, sanjaj malo još!”
Te noći nisam spavala. Gledala sam kroz prozor u mrak i pitala se: jesam li stvarno toliko pogrešna?
Sljedećih dana pokušavam razgovarati s ocem. “Babo, molim te… Ako mi ne date priliku sad, nikad neću znati šta sam mogla postati.” On samo spušta pogled: “Sabina, znaš kakva su vremena. Nije lako…”
Majka mi prijeti: “Ako odeš, nemoj se vraćati!”
U meni se lomi sve što sam ikad bila. Ali osjećam da ću se ugušiti ako ostanem.
Jedne večeri pakujem torbu. U njoj su samo najdraže makaze, skicirka i nekoliko komada tkanine koje sam krišom sakrila. Pišem poruku nani na grobu: “Nana, idem. Ako ne uspijem, bar ću znati da sam pokušala.”
U Sarajevu ništa nije lako. Spavam kod prijateljice iz srednje škole, radim u pekari da platim knjige. Dani su dugi i teški, ali prvi put osjećam da dišem.
Na Akademiji upoznajem Lejlu i Tarika – oni su kao ja, sanjari i borci. Zajedno radimo na projektima do kasno u noć. Prvi put neko kaže: “Sabina, tvoj rad ima dušu!”
Ali kod kuće – tišina. Majka ne zove. Otac šalje kratke poruke: “Jesi li dobro?” Amra me blokirala na svim mrežama.
Na prvoj izložbi mojih radova dolazi profesorica Jadranka iz mog grada. Grli me: “Ponosna sam na tebe!” Suze mi naviru na oči – prvi put osjećam da vrijedim.
Godinu dana kasnije dobijam nagradu za najbolju mladu dizajnericu. Novine pišu o meni: “Djevojka iz malog grada osvaja Sarajevo.” Ali kod kuće – opet muk.
Vraćam se jednom za Bajram. Majka me gleda kao stranca. Otac me zagrli tiho, bez riječi. Amra okreće glavu.
Sjedim u svojoj staroj sobi i pitam se: Je li vrijedilo? Jesam li pronašla sebe ili sam samo izgubila porodicu?
Možda nikad neću biti kćerka kakvu su željeli. Ali jesam li ja manje vrijedna jer sam drugačija? Šta vi mislite – je li bolje biti svoj ili biti ono što drugi očekuju?