Izgubljena u Sarajevskoj Noći: Kako Sam Od Beskućnice Postala Glas Onima Koji Nemaju Dom

“Jesi li gladna, Amra?” upitao me Enes dok smo sjedili na klupi ispod mosta, umotani u stare deke koje su mirisale na vlagu i prošle zime. Nisam imala snage odgovoriti. U stomaku mi je krčalo, ali ponos mi nije dao da priznam koliko sam slaba. Prije samo tri mjeseca imala sam svoj stan, posao u pekari kod Ferhadije i osmijeh koji je bio moj zaštitni znak. Sad sam bila samo još jedno lice u moru izgubljenih, nevidljiva za one koji žure kući.

Sve je počelo kad je moj otac, stari Sarajlija, iznenada preminuo. Majka je već godinama bila u Njemačkoj, a brat Emir se nije javljao otkako je otišao u Zagreb. Stan je bio na tatino ime, a rodbina se pojavila kao lešinari – teta Senada i amidža Jusuf su tvrdili da imaju pravo na sve. Sudovi, papiri, advokati – izgubila sam sve što sam imala dok sam pokušavala dokazati da mi pripada barem krov nad glavom. Na kraju sam završila na ulici, s torbom u kojoj su bile samo dvije majice i tatina stara harmonika.

Prve noći na ulici su najgore. Hladnoća ti ulazi u kosti, a strah ti ne da oka sklopiti. Slušala sam kako kiša udara po limenom krovu nad glavom i pitala se gdje ću sutra. Ljudi prolaze pored tebe kao da si duh. Neki bace marku, neki ni pogled. Najteže je bilo kad sam srela staru prijateljicu Lejlu iz srednje škole. Pogledala me s gađenjem i prošaptala: “Jadna Amra…” Nisam znala šta me više boli – glad ili sram.

Enesa sam upoznala treće noći. Bio je bivši vozač tramvaja, ostao bez posla kad je firma propala. Pokazao mi je gdje mogu dobiti topli čaj kod dobrih sestara u crkvi sv. Josipa i gdje se može oprati lice bez da te neko tjera. “Nisi ti prva ni zadnja koja je ovdje završila,” rekao mi je tiho. “Ali možeš biti ona koja će se izvući.”

Dani su prolazili sporo, svaki isti kao prethodni. Učila sam kako preživjeti: gdje pronaći ostatke hrane, kako izbjeći policiju kad tjeraju beskućnike iz centra grada, kako sakriti stvari da ti ih niko ne ukrade. Najgore su bile noći kad bi padala kiša ili snijeg, kad bi se sklupčala ispod kartona i molila Boga da dočekam jutro.

Jednog dana, dok sam čekala u redu za supu kod Merhameta, prišla mi je starija žena s maramom na glavi. “Ti si Amra, zar ne? Bila si najbolja učenica u razredu moje kćerke!” Prepoznala sam majku svoje nekadašnje prijateljice Azre. Pružila mi je sendvič i tiho rekla: “Svi možemo pasti, dijete moje. Ali nije sramota pasti – sramota je ne ustati.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Počela sam pomagati drugim beskućnicima – dijelila sam informacije gdje mogu prespavati, kako doći do doktora, kako napisati molbu za socijalnu pomoć. Ubrzo su me svi znali kao nekoga ko zna rješenje za svaki problem. Jedne večeri Enes mi je rekao: “Ti si naš glas, Amra. Trebaš pričati za nas.” Nisam znala šta to znači dok me nisu pozvali iz jedne nevladine organizacije da ispričam svoju priču na radiju.

Prvi put kad sam sjela pred mikrofon, ruke su mi drhtale kao da držim bombu. Ali kad sam počela pričati o tome kako je biti nevidljiv u vlastitom gradu, kako boli kad te zaborave oni koje voliš, osjetila sam snagu koju nisam imala mjesecima. Ljudi su slušali – neki su plakali, neki su nudili pomoć.

Vremenom sam skupila dovoljno hrabrosti da pokrenem malu grupu podrške za žene bez doma. Zajedno smo tražile načine kako da dobijemo posao, kako da se izborimo za svoja prava. Grad nam je dao napušteni prostor kod Vijećnice i tu smo otvorile prvi centar za žene beskućnice u Sarajevu.

Porodica me nije podržala. Majka mi je pisala iz Njemačke: “Zašto se sramotiš? Vrati se kući!” Brat Emir se javio tek kad je čuo na vijestima šta radim: “Sramotaš prezime!” Ali ja nisam mogla stati. Svaki put kad bih vidjela novu ženu kako ulazi u centar sa suzama u očima i izlazi s osmijehom jer zna da nije sama – znala sam da radim pravu stvar.

Jedne zime, dok smo dijelile čaj i deke ispod mosta gdje sam nekad spavala, prišla mi je djevojčica s crvenim kaputom. “Teta Amra, mama kaže da si ti anđeo.” Pogledala sam njenu majku – bila je to Lejla iz srednje škole. Oči su joj bile pune suza dok me grlila: “Oprosti što te nisam razumjela onda…”

Danas vodim centar koji pomaže desetinama žena svakog mjeseca. Neki dan me novinar pitao: “Šta vas je naučila ulica?” Rekla sam mu: “Da svi možemo pasti – ali samo oni koji ustanu postaju jači nego prije.” Još uvijek sanjam o svom stanu i mirisu svježeg kruha iz pekare, ali sada znam da vrijedim više nego što sam ikad mislila.

Ponekad se pitam – koliko nas još mora pasti prije nego što shvatimo koliko nam malo treba da budemo ljudi? Da li biste vi pomogli nekome ko sjedi na klupi pod mostom ili biste samo okrenuli glavu?