Nekad sam bila duša svakog društva, a danas nemam kome poslati poruku za rođendan – kako sam izgubila sve oko sebe

“Sretan rođendan, Ivana!” – začuo se glas moje majke kroz vrata sobe, ali nisam imala snage ni odgovoriti. Ležala sam na krevetu, gledala u strop i osjećala kako mi srce lupa od tuge, a ne od uzbuđenja kao nekada. Prije samo nekoliko godina, moj rođendan bio je događaj o kojem su pričali danima. Stan bi bio pun smijeha, mirisa kolača i zvuka čaša koje se sudaraju u zdravicu. Danas, osim mame, nitko nije ni poslao poruku.

Sjećam se kako sam nekad bila ona koja okuplja društvo. “Ivana, ti si naša organizatorica!” govorila bi mi Mirela dok bi slagala stolice oko stola. “Bez tebe nema fešte!” dodao bi Marko, moj najbolji prijatelj iz djetinjstva. Uvijek sam bila prva koja zove, šalje poruke, dogovara kave i izlete. Bila sam duša svakog društva – i to mi je davalo smisao.

Ali nešto se promijenilo. Prvo su Mirela i Marko otišli raditi u Njemačku. “Znaš kako je, Ivana, ovdje nema posla…” opravdavali su se dok su pakirali kofere. Obećavali su da ćemo se čuti svaki dan, ali poruke su postajale sve rjeđe. Onda je Ana dobila bebu i više nije imala vremena ni za kavu, a kamoli za večernje izlaske. “Ivana, oprosti, ne mogu večeras, mali ima temperaturu…” I tako iz dana u dan.

Na poslu sam uvijek bila ona koja donosi kolače za rođendane kolega. Svi su me voljeli – ili sam barem tako mislila. Kad sam prošle godine ostala bez posla zbog restrukturiranja firme, nitko nije nazvao da pita kako sam. “Ma znaš kako je danas, svi gledaju sebe…” rekla mi je mama dok me tješila.

Sjedim sada za stolom, gledam u mobitel i čekam da zazvoni. Prolazi sat za satom – ništa. Otvaram Facebook i gledam tuđe slike s proslava, putovanja, dječjih rođendana. Svi su negdje, svi s nekim. A ja? Ja sam sama.

Pokušavam se prisjetiti gdje sam pogriješila. Jesam li bila previše naporna? Jesam li previše očekivala od drugih? Možda sam trebala više slušati nego pričati? Ili je jednostavno život takav – ljudi odlaze, svatko ima svoje brige i obaveze.

U jednom trenutku odlučujem nazvati Mirelu. Ruke mi drhte dok biram broj. Javlja se nakon trećeg zvona.

“Halo? Ivana? Jao, nisam te dugo čula! Kako si?”

“Ma evo… danas mi je rođendan pa sam te se sjetila,” pokušavam zvučati veselo.

“Stvarno? Joj, oprosti! Znaš kako je ovdje – posao, djeca… Sretan rođendan! Čujemo se uskoro, moram trčati na posao!”

Veza se prekida. Ostajem gledati u ekran mobitela još nekoliko minuta. Suze mi same krenu niz lice.

Mama ulazi u sobu s tortom i svjećicama. “Ajde, dušo, puhni svjećice. Zamisli želju!”

Zatvaram oči i želim samo jedno – da opet imam nekoga kome mogu poslati poruku bez osjećaja da smetam.

Kasnije navečer sjedim na balkonu i gledam svjetla grada. Sjećanja naviru – ljetne večeri na Jarunu s ekipom, zimske večeri uz kuhano vino na Adventu u Zagrebu, spontana putovanja do Sarajeva ili Mostara s društvom iz studentskih dana. Gdje su svi ti ljudi sada? Gdje sam ja pogriješila?

Pokušavam pronaći smisao u svemu ovome. Možda je ovo prilika da naučim biti sama sa sobom. Možda je vrijeme da prestanem čekati tuđe poruke i počnem slati sebi poruke podrške. Ali teško je – jer čovjek je ipak društveno biće.

Na kraju dana šaljem poruku Ani: “Sretan ti bio svaki dan s tvojim malim anđelom.” Ne očekujem odgovor, ali osjećam olakšanje što sam barem pokušala.

Možda će netko pročitati ovu moju priču i prepoznati se u njoj. Možda će netko shvatiti koliko malo treba da nekome uljepšate dan – jedna poruka, jedan poziv.

A vi? Jeste li ikada osjetili da ste sami baš onda kad vam najviše treba netko blizak? Je li moguće ponovno pronaći prijateljstvo kad jednom nestane?