Molitva u noći: Kako sam pronašla mir dok sam tražila sina
“Gdje si, Marko? Zašto se ne javljaš?” drhtala sam dok sam po tko zna koji put gledala u ekran mobitela. Sat je pokazivao 23:47, a moj sin, moj jedini Marko, nije odgovarao na poruke ni pozive. U stanu je vladala tišina, samo je stari zidni sat iz dnevne sobe otkucavao minute moje tjeskobe.
Muž Ante sjedio je na rubu kreveta, šutljiv i tvrdoglav kao uvijek. “Pusti ga, Jasmina. Odrastao je, zna se snaći. Ne možeš ga stalno kontrolirati,” rekao je, ali u njegovom glasu sam osjetila isto ono što i u sebi – strah, samo što ga on nije znao pokazati.
Ali ja sam majka. I kad mi srce kaže da nešto nije u redu, ne mogu mirno sjediti. Marko nikada nije kasnio bez javljanja. Nikada. U glavi su mi se rojile slike – prometna nesreća, loše društvo, možda ga je netko napao… U Sarajevu se svašta može dogoditi, pogotovo mladima koji misle da su besmrtni.
“Ne mogu više čekati!” viknula sam i zgrabila jaknu. “Idem ga tražiti!”
Ante je ustao i uhvatio me za ruku. “Jasmina, molim te, nemoj praviti dramu. Nazvat ćemo njegovog prijatelja Ivana, možda zna gdje je.”
Drhtavim prstima sam birala Ivanov broj. Javio se tek nakon trećeg zvona.
“Halo? Ivan? Znaš li gdje je Marko? Nije se javio cijelu večer!”
Ivan je šutio nekoliko sekundi. “Gospođo Jasmina… mislim da je Marko s Eminom. Rekao je da će kasnije doći kući. Sve je ok, ne brinite.”
Ali nisam mogla ne brinuti. Emina… Znači opet ona djevojka iz Mostara koju nisam nikad upoznala, a već mi je uzimala sina iz ruku. Osjetila sam kako mi srce steže ljubomora i strah – što ako ga ona odvodi na krivi put? Što ako mu nešto radi?
Vratila sam se u dnevnu sobu i sjela na pod ispred ikone svete Ane koju mi je mama donijela iz Međugorja. Suze su mi klizile niz lice dok sam sklopila ruke.
“Bože, čuvaj mi dijete… Daj mu mudrosti da ne napravi glupost… Daj meni snage da izdržim ovu noć…”
Molitva mi je bila jedino utočište. Osjetila sam kako mi se tijelo polako opušta, kao da netko skida težinu s mojih ramena. U tom trenutku nisam bila sama – osjećala sam prisutnost nečega većeg od mene, nešto što me tješi i daje nadu.
Ante me promatrao iz hodnika. “Znaš da ja nisam baš vjernik… ali možda imaš pravo. Možda nam sad samo Bog može pomoći.”
Nasmiješila sam se kroz suze. “Nije sramota moliti kad ti je teško. Svi smo mi samo ljudi.”
Satima sam sjedila tako, moleći i čekajući. U jednom trenutku, oko pola dva ujutro, mobitel je zazvonio. Markov broj.
“Mama? Oprosti što se nisam javio ranije… Bio sam kod Emine, razgovarali smo o svemu i zaspao sam kod nje na kauču. Sve je u redu, vraćam se kući za pola sata. Volim te.”
Suze su mi opet navrle na oči, ali ovaj put od olakšanja.
Kad je Marko stigao kući, zagrlila sam ga kao da ga više nikad neću pustiti.
“Mama, nemoj se ljutiti… Znam da brineš, ali moram imati svoj život,” rekao je tiho.
“Znam, sine… Samo želim da budeš dobro. I da znaš – uvijek možeš računati na mene i na Boga kad ti bude teško.”
Te noći sam shvatila koliko nas vjera može spasiti kad nam razum zakaže. I koliko je teško pustiti dijete da odraste, pogotovo u ovom našem svijetu punom nesigurnosti i straha.
Sljedećih dana pričala sam s prijateljicama iz crkve i mahale o toj noći. Neke su rekle da pretjerujem, druge su priznale da su i same prošle kroz isto – strah za djecu koja odrastaju u vremenu kad ništa nije sigurno.
Ali ono što me najviše pogodilo bilo je kad mi je susjeda Sanja rekla: “Znaš, Jasmina, nekad moramo vjerovati više nego što kontroliramo. Djeca će pogriješiti, ali ako im damo ljubav i vjeru, možda se uvijek vrate kući.”
I sad se pitam – jesam li previše zaštitnički nastrojena? Ili je to jednostavno majčinska ljubav koja ne zna za granice?
Drage žene (i muškarci), jeste li vi ikad doživjeli ovakvu noć? Kako ste se nosili s tjeskobom i brigom za svoje dijete? Je li vam vjera pomogla ili ste tražili pomoć negdje drugdje?