Iskreno: Cijela porodica ne voli moju snahu. Sin mi je rekao da ne želi više imati posla s nama – Nadam se da će se razvesti, ali je li to ispravno?

“Neću više dolaziti, mama. Dosta mi je svega!” Marko je zalupio vratima tako snažno da su slike na hodniku zadrhtale. Stajala sam u kuhinji, ruku uronjenih u hladnu vodu, i gledala kroz prozor kao da ću tamo pronaći odgovore. Ena, njegova žena, sjedila je za stolom, šutjela i gledala u pod. Moja sestra Jasna samo je prevrnula očima i šapnula: “Opet ona drama.”

Ne znam kad je sve počelo, ali znam kad sam prvi put osjetila da nešto nije u redu. Bilo je to prošle zime, na Markov rođendan. Svi smo se okupili kod nas – kao i svake godine. Marko je doveo Enu prvi put. Bila je tiha, povučena, nije se smijala našim šalama, nije jela sarme koje sam satima kuhala. “Vegetarijanka sam,” rekla je tiho kad sam joj ponudila tanjur. Jasna je odmah dobacila: “A šta ćeš jesti kod nas, dušo?” Smijali smo se, ali ona nije.

Od tog dana, svaki susret bio je napet. Ena nikad nije pomagala oko stola, nikad nije donijela kolače kao što to rade druge snahe u familiji. Moja svekrva Ruža mi je šaptala: “Ona ti nije za Marka. Vidiš li kako ga gleda? Kao da mu stalno nešto zamjera.” I ja sam to vidjela. Marko se promijenio – povukao se, rijetko zvao, a kad bi došao, stalno bi gledao na sat.

Jednom sam pokušala razgovarati s njom. Sjela sam pored nje dok su muškarci gledali utakmicu.

“Ena, jesi li dobro? Znaš, kod nas je običaj da svi pomažu…”

Pogledala me ravno u oči i rekla: “Znam, gospođo Ivana. Ali ja nisam odrasla u takvoj porodici. Kod nas su svi radili svoje.”

Osjetila sam hladnoću u njenom glasu. Nisam znala šta da kažem pa sam samo ustala i otišla prati suđe.

S vremenom su se stvari pogoršale. Moja kćerka Ana nije više htjela dolaziti kad zna da će Ena biti tu. “Mama, ona me stalno gleda kao da sam glupa. I stalno priča o nekim knjigama i filmovima koje niko od nas ne gleda!” Jasna je dodala: “A tek kako priča o poslu! Kao da smo mi svi seljaci!”

Marko je postajao sve nervozniji. Jednom sam ga pitala: “Sine, jesi li sretan?”

Pogledao me umorno: “Mama, volim Enu. Ali vi mi ne olakšavate. Zašto ne možete prihvatiti da je drugačija?”

Nisam znala šta da kažem. U meni se miješala ljutnja i tuga. Zar nije normalno da želim najbolje za svog sina? Zar nije normalno da želim snahu koja će biti dio naše porodice, a ne netko tko stalno stoji po strani?

Prošlog vikenda sve je kulminiralo. Marko i Ena došli su na ručak. Sve je bilo napeto od početka – Ana je šutjela, Jasna je stalno nešto dobacivala, a Ruža je pričala kako su nekad žene znale svoje mjesto.

Kad smo sjeli za stol, Ena je odbila juhu jer ima gluten. Jasna se nasmijala: “Šta ti fali od malo brašna?” Ena je ustala i rekla: “Marko, idemo kući.” Marko je pogledao mene, pa njih i rekao: “Dosta mi je! Ako vi ne možete prihvatiti moju ženu, onda više nećete vidjeti ni mene!”

Otišli su bez pozdrava.

Te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu – o tome kako sam uvijek željela skladnu porodicu, kako sam sanjala o unucima koji će trčati po dvorištu, o nedjeljnim ručkovima punim smijeha. Sad imam zidove pune tišine i slike koje drhte svaki put kad netko zalupi vratima.

Jasna mi šalje poruke: “Neka idu! Bolje bez takvih!” Ana kaže: “Mama, nisi ti kriva.” Ali ja osjećam krivnju – možda sam trebala biti strpljivija, možda sam trebala pokušati razumjeti Enu.

Ponekad uhvatim sebe kako se nadam da će Marko i Ena prekinuti – možda bi se tada vratio k nama, možda bi opet bio onaj stari Marko koji me grli i smije se mojim vicevima.

Ali onda me zaboli srce – kakva sam to majka ako želim nesreću svom djetetu samo zato što ne mogu prihvatiti njegov izbor?

Sjedim sada sama u kuhinji i pitam se: Jesam li ja ta koja je pogriješila? Je li ljubav prema djetetu ponekad sebična? Što biste vi napravili na mom mjestu?